Tri su imenice koje je barba Ljubo Stipišić Delmata urezao u moje srce i naučio da koristim u svakodnevnom životu, to su; jednostavnost, lakoća i slavljenje života.
Naučio me koliko je važno paziti što ćemo svojim životom i svojim načinom života ostaviti našoj djeci i generacijama iza nas.
Kako on kaže; hoćemo li bogatstvom predaka, pučkim naslijeđem postati bolji ljudi. Naučio me da je najteži ritam za odraditi, u glazbi, a i u životu, onaj prirodni, iskonski, ali da bez obzira na sve uvijek njega izaberem. Da se svatko od nas rodio da bi ostavio pečat, svoj pečat i živio svoj original.
Podsjećao me da smrknuto lice nije odraz moje duše ni slavljenja života, nego da život i težinu koju on nosi, otpjevam. Da ga otpjevam uz smijeh. I da ga shvatim kao igru. Naučio me važnosti izražavanja. Izražavanja svojih emocija, svojih molitvi, svojih želja. Jer kako on kaže sve naše psihičke, fizičke, psihičke, nervne i sakralne energije trebaju biti otpjevane, a ne negdje blokirane.
Naučio me da svoj maksimum dam u svemu, da ne dijelim duhovnost od svijeta, nego da budem hrabra toliko da svoju duhovnost, ono što jesam i svoje sebstvo živim u svijetu, da su istina i bitak u svakoj stanici unutar i izvan nas, da ne trebamo bježati ni tražiti nigdje van sebe da bi ju pronašli.
Da ju poštujemo i uvijek joj se vraćamo jer je ona jedini pravi put. Naučio me važnosti osluškivanja sebe i važnosti vremena provedenog u tišini i bivanju sa samim sobom.
Jer kako on kaže živjeti sam jedan dio življenja, nije to osamljenost, osamljenost je izoliranost, osamljenost je odbačenost, a samoća je potrebna, potrebna je konstruktivna samoća da bi čovjek osjetio tu od Boga zamišljenu osobu koja živi u svakom čovjeku. I Isus je odlazio u osamu često po svoj Božanski identitet, da ga utvrđuje, tako je i čovjek dužan da otiđe u osamu da bi prepoznao svoj sukus, onu svoju suštinu, bitnost, korjenitost svog bića.
Naučio me važnosti poštivanja umjetnosti, koliko je važno uključiti umjetnost u naš život, ne onda kada već bude kasno, ne da ona bude samo lijek, nego da bude preventiva, da joj dam toliku važnost u svom životu. Naučio me važnosti namjere, da prije svega što radim imam namjeru da sve služi višoj svrsi i da netko postane bolji.
Naučio me tražiti i težiti onoj finoj granici i ravnoteži discipline, fokusiranosti i lakoće. Uvijek je imao fokus, uvijek se bazirao na srž, odvajao bitno od nebitnog. Koliko bi mi vremena uštedjeli kad bi znali odvojiti bitno od nebitnog. Njegova esencija bila je poštivanje i zahvalnost.
Objasnio mi je svojim primjerom što je služenje i svrha našeg rada, da naš rad služi čovjeku i dođe do njega. Da ne dijelim nebo i zemlju, da ne dijelim um i srce, nego da ih ujedinim, da budem i živim tu cjelinu. Da ne pokušavam mijenjati svoj iskon. Da ne gubim vrijeme na ono što nema smisao, nego da shvatim da je poruka života, želja svakog života, svojim sebstvom, bivstvom i iskonom živjeti i svjedočiti svoju istinu, svoj smisao.
Da je život svakoga od nas naša pjesma, naša poruka. Da poštujemo svoje i tuđe pjesme jer sve one dolaze od Istoga. I vraćaju se Istome.
Petra Parać, dipl. bibliotekar