Kao i svakog jutra, Tea je duboko udahnula i pogledala u vedro nebo prije no što je odgurnula velika staklena vrata kroz koja je ušla u osiguravajuću kuću u kojoj je radila. Imala je osjećaj da je, umjesto doručka, pojela vreću kamenja koja sada nemilosrdno pritišće njezin želudac.

Ulila je jutros u sebe dvije kave i krenula na posao. U liftu, okružena kolegama kojima se smješkala, pritisnula je treću tipku u nizu. Dugačkim hodnikom produžila je do svog ureda. Usput je iz automata uzela treću jutarnju kavu. Otvorila je prozor i uključila kompjutor. I sada samo mora izgurati još jedan u nizu nepodnošljivih dana. Zapravo, sav taj posao, klijenti, kolege, ma sve bi joj to bilo podnošljivo da nema – njega. Njezinog novog šefa. Dalibora. Tipa u srednjim četrdesetima, u bijeloj košulji, namjerno puštene dvodnevne brade – jer on je cool – čiju prisutnost, mislila je Tea zagledana u neku neodređenu točku ispred sebe, možeš namirisati u zraku jer, valjda, doma ima zalihu Givanchy Gentelmena. Nadasve bahatog, arogantnog i distanciranog. Control freaka na kvadrat.

Jednom riječju – Dalibor je najobičniji seronja kojem, što god napravila, koliko god se trudila, koje god klijente dovela, nikad ništa nije dovoljno dobro. Koji, kad svi odu kući, čuči u svom uredu, lista papire i, očigledno je, traži bilo kakvu grešku. Pogotovo njoj. A da bi joj onda mogao reći: Tea, tolike si godine na ovom poslu, ne znam kako nisi vidjela da… Ili: Curo, da si malo više zapela, mogla si već ti biti šefica, ali… Zgužvala je malu plastičnu čašu, toliko da su joj nokti postali bijelo-crveni od siline stiska, i bacila je u koš za smeće. Zazvonio joj je telefon, mejlovi su počeli pristizati i polako joj se smiješio novi radni dan.

U sjeni šefove bijele košulje

Pozivi, ponude, četvrta kava, raznorazna osiguranja, srdačni razgovori, brdo mejlova na koje je odgovorila, kratka pauza, popunjavanje obrazaca, peta kava, još razgovora i za danas je konačno mogla reći – gotovo je. Ustala je, protegnula se – leđa je svakim danom bole sve više – udahnula topli proljetni zrak uz otvoreni prozor s kojeg se pogled pružao na uličicu koja je vodila na riječki Korzo, pospremila sve papire u registratore i prstom pokupila par mrvica sa stola. Rukom je prošla kroz kratku kosu. Osjetila je kako je i antiperspirant već popustio. Pogledala je na sat. 16.15. Vrijeme je da se kući krene. S vješalice je dohvatila jaknu, tiho otvorila vrata svog ureda i gotovo na prstima, kao kada se kao tinejdžerka iskradala iz kuće, krenula prema liftu.

“Tea…” zaustavio ju je glas.

Jebemti sve da ti jebem sve, pomislila je.

“Jesi li mi poslala statistiku osiguranja za polikliniku?”

“Naravno, na mejlu Vam je”, konačno se okrenula jer trebalo joj je vremena da namjesti smiješak.

“Mogla si mi isprintati materijale, cijeli dan zurim u ekran”, protrljao je oči. “Ali ti već žuriš kući pa… neću te zadržavati.”

“Isprintat ću Vam sada”, krenula je natrag prema svom uredu.

“Ne treba, sam ću ja to. Ali, molim te…” zastao je kad mu se približila.

Mislila je da će se ispovraćati od mirisa njegovog Givanchyja i tog vječitog predbacivanja zbog gluposti.

“Vidimo se sutra”, kratko je rekao i nestao u svom uredu bez pozdrava, naravno.

Psihopat, zaključila je Tea i napustila staklenu zgradu.

Povezano: Katarina Solomun… Čežnja

Ritual bijega

Vozeći se u prenatrpanom autobusu, stisnuta na sjedalici pored prozora, samo je promatrala kako se iza stakla, brzo kao u filmu, izmjenjuju prizori privezanih brodova u luci, novog autobusnog kolodvora u izgradnji, ljudi u prolazu, oronule fasade, stambeni blokovi… Nakon dvadesetak minuta izašla je iz autobusa i produžila prema trgovačkom centru. Uz zvukove iritantne glazbe koja bi trebala biti neki domaći pop, punila je kolica jabukama, zobenim mlijekom, integralnim kruhom, žitaricama, humusom, sokom i Whiskasom za Pahuljicu. Kvragu sve, rekla je sama sebi i ubacila veliku Dorina čokoladu. S vrećicama u ruci krenula je uzbrdicom prema zgradi u nizu u kojoj je živjela.

Na vratima ju je već čekala Pahuljica. Tea je odložila vrećice u hodniku, u dva poteza nogom odbacila svoje cipele i podigla u naručje mekano bijelo klupko.

“Dobar dan i tebi”, rekla je pogledavši na sat i pomislivši ajme, već je šest. “Kako ti je bilo? Sigurno bolje nego meni…”

Pahuljica se počela meškoljiti pa ju je Tea spustila i napunila joj jednu posudicu hranom, a drugu vodom. Na vješalicu je složila odjeću koju je stavila na balkon na vjetrenje, odjenula mekane tajice i široku majicu te zakuhala vodu kojom je prelila Rooibos čaj. Večerat će, možda, kasnije. Ionako nije gladna.

Virtualno utočište

Sa šalicom u ruci, maminim poklonom, sjela je među šarene jastuke. Nakon par trenutaka ulogirala se na Tinder. Ivana, njezina prijateljica još iz osnovnoškolskih dana, uporno ju je nagovarala neka si napravi profil, makar samo na zabavu, sve dok Tea nije popustila. I napravila si je profil, pod lažnim imenom, naravno. Nije upoznala nikoga tko bi joj bio posebno zanimljiv, ali ionako je sve to shvatila baš tako – kao zabavu. Sve do prije mjesec dana. Tada je upoznala njega, pod imenom BoyD. Početno čavrljanje pretvorilo se u svakodnevne razgovore na kraju radnog dana. Premda nikad, ali baš nikad ne bi povjerovala da će potpunom neznancu, i to još u virtualnoj stvarnosti, moći reći sve što joj padne na pamet, dogodilo se upravo to. Tako je bilo i danas.

Ipak, o jednoj temi nikad nije razgovarala s BoyD-jem – o svom stvarnom poslu. Jednostavno nije željela njoj dragocjene trenutke opteretiti nečim tako teškim. Pa je, eto, izmislila da je freelance prevoditeljica. To joj je zvučalo prilično uvjerljivo. A o svom poslu rijetko kad bi nešto rekao i BoyD. Savršeno.

Hej, kako si? Jesi gotov s poslom?

Nije trebala dugo čekati na odgovor.

Upravo izlazim iz ureda, mrtav-umoran. Ti? Kako si provela dan?

Ni sama ne zna koliko su poruka razmijenili do večernjih sati. O poslu, danu na izmaku, planovima za godišnji, pročitanim knjigama, odgledanim serijama, receptima, boji zidova u kuhinji… Ona zadnja potpuno ju je prenula. Zapravo i nije, očekivala je takvo što.

Snowflake (totalno maštovito nazvala je sebe po svojoj mački), volio bih te upoznati for real. Rezervirao sam nam stol u subotu u 6 u Maslini. Pliz, nemoj reći ne.

Pristajem, brzinski je natipkala dok su joj ruke podrhtavale pod naletom adrenalina.

Kad stvarnost preuzme kontrolu

Zaboravila ga je pitati kako se zove, gdje će sjediti, za kojim stolom, kako će biti odjeven. Po ne odveć jasnoj profilnoj složila je nekakvu sliku o BoyuD. Kratka kosa, brada, otprilike njezine visine. Premda većina muškaraca danas izgleda tako nekako, valjda će ga prepoznati, tješila se. Uostalom, rijetki su oni koji sami sjede za stolom u restoranu čekajući nekoga.

Provirila je u diskretno osvijetljen prostor, zaokružila pogledom i ugledala muškarca koji je sjedio, okrenut leđima, za stolom u kutu. Njezine visine, kratke kose, odjeven u sivu majicu. Obrisala je od znoja mokre ruke o hlače, nasmiješila se i zakoračila. No, u trenu je zastala. Udahnula je toliko odbojan miris Givanchy Gentelmena da je počela kašljati. Dalibor se okrenuo, ustao i pridržao joj stolicu dok konačno nije sjela.

Povezano: Katarina Solomun: Usud u Kringi