Crni automobil vozio je neravnom cestom prema krajnjem odredištu – vili za odmor u Kringi – koja nije bila u najboljem stanju. I premda je Mina to uporno opravdavala ruralnim šarmom, automobil je često propadao u rupe, što je bilo popraćeno salvama Nikičinih psovki.

Dan je bio siv, vlažan i nekako sumoran još otkako su krenuli iz Zagreba. Olovnosivi oblaci nadvili su se i nad malo istarsko mjesto prijeteći da će svaki čas izliti već danima nakupljenu kišu. Ni atmosfera u autu nije bila bolja od dana. Na putu su Mina i Nikica zastali na odmorištu Vukova Gorica gdje su dvije naručene kave popili u tišini. Zapravo je Mina inzistirala na ovom kratkom kasnojesenskom odmoru. Na kraju je popustio, premda se nije odvajao od mobitela koji mu se doslovno zalijepio za dlan. Ni dok je srkao kavu, nije podigao pogled s ekrana. Potom je na stol bacio zgužvanu novčanicu od pet eura i rekao Mini da je čeka u autu.

Ona je prije puta svratila na wc i dok je prala ruke, vlastitom odrazu u ogledalu rekla je baš je pravi šupak. Sve se češće pitala što uopće radi s Nikicom, no zonu komfora u koju je ušla prije gotovo jednog desetljeća nije bila spremna tek tako napustiti. Barem ne još neko vrijeme. Izašavši na parking, zaogrnula se šalom i ruke zavukla duboko u džepove. Vidjela ga je kako nervozno prstima lupka po volanu. Jedva da je sjela, a on je već krenuo s odmorišta prema autocesti po kojoj brzinu nije spuštao ispod 150 kilometara na sat.

Vila u magli

I sada, nakon dva sata vožnje, auto poskakuje po neravnim seoskim cestama, Nikica psuje, a Mina se pita što joj je sve to zapravo trebalo. Mnoštvo fotografija objavit će na Instagramu i time iritirati svoje posve nebitne prijateljice koje ni ne znaju da ona i Nikica već dulje vrijeme spavaju u odvojenim sobama.

U rano poslijepodne, dok je svjetlo polako nestajalo u prvom sumraku, mjesto je bilo posve pusto. U međuvremenu je počela sipiti i kiša. Trg ispred crkve sv. Petra i Pavla bio je prekriven žutim otpalim lišćem koje je južni vjetar nosio s jedne na drugu stranu. Nastavili su dalje i prošli mjesno groblje na kojem su stršali križevi i stari nadgrobni spomenici obavijeni maglom. Brisači su strugali po vjetrobranskom staklu i time dodatno poticali nelagodu koja se, kao treći suputnik, ukrcala u auto još u Zagrebu.

Konačno su stigli do unajmljene vile. Iza željezne ograde smjestila se kamena kuća – prizemnica s katom. Terasa je bila natkrivena, ali ne i ostakljena. Mina je obožavala sve što je imalo prizvuk starine. Drvene smeđe škure bile su zatvorene. Do glavnog ulaza vodio je mali mediteranski vrt, a s bočne strane smjestio se poveći bazen, sada ispražnjen i prekriven plastičnom zaštitom.

Varljivo zatišje

Nikica je iz samo njemu znanih razloga naglo zakočio. Mina je instinktivno ispružila ruke, no već ju je zaustavio sigurnosni pojas. Kao da se ništa nije dogodilo, izašao je iz auta, otvorio prtljažnik i uzeo samo svoj kofer, dok je njezin na kotačiće odložio pored suvozačevih vrata. Možda i glasnije nego što je željela, zalupila je vratima, na što se Nikica zaustavio, pogledao je i samo rekao: Lakše malo, nisi ga ti kupila. Samo te podsjećam. Nakon toga ju je primio za ruku i prečvrsto stisnuo, dok je ona po neravnom puteljku vukla svoj kofer.

Otključala je vrata, upalila svjetlo i pred njima se ukazalo rustikalno uređeno prizemlje: drvene grede, grubo isklesani zidovi, ne odveć lijepe pločice, čak i obijene na par mjesta, što restauriran, a što novokupljeni namještaj. Bit će da je vlasnik sve pripremio za njihov dolazak jer kuća je bila ugodno zagrijana, a na stolu ih je čekala plata s domaćim specijalitetima, sirevima i maslinama.

Uz bocu autohtonog terana. Možda na kraju i neće biti tako loše, pomislila je Mina i stubama se uspela na kat gdje su se nalazile tri sobe i tri kupaonice. Dvije su bile zaključane, dok je na kraju hodnika, ovješenu o kvaku, ugledala ceduljicu s prezimenom Jelić. Ušla je u sobu uređenu slično kao i prizemlje. Bračni krevet bio je zguran uza zid i prekriven grubom posteljinom. Preko puta nalazio se ormar, a ispod prozora mali stol. Mina je odložila kofer sa svoje strane kreveta, skinula jaknu koju je odmah spremila u ormar, izula čizme i u čarapama se spustila u prizemlje.

Duh prošlosti u Kringi

Nikica je zurio u mobitel i već žvakao mesnati pršut s kozjim sirom. Naravno da si je natočio i čašu vinu. I naravno da nije imao namjeru čekati je pa da zajedno večeraju. Prisjele su joj sve te delicije posložene na ovalnom drvenom tanjuru. Otvorila je hladnjak i ugledala spasonosnu limenku osvježavajućeg voćnog cidera. Otvorila ju je, odmaknula lanene zavjese i zagledala se u noć dok su joj mjehurići s okusom jabuke poskakivali na nepcu.

– Znaš li da je u Kringi nekoć davno živio čovjek po imenu Jure Grando, prva osoba koju je povijest zabilježila kao vampira, rekla je Mina zagledana u noć.

– Ajd ne seri, bilo je sve što joj je Nikica odgovorio, zataknuo mobitel u stražnji džep svojih hlača i krenuo na kat.

Okrenuvši se, pored restauriranog stolića s dvije fotelje ugledala je i crveni trosjed. Idealno mjesto gdje može prespavati dvije noći. Bez da je uopće oprala zube, legla je onako odjevena u traperice i vunenu majicu od kašmira te se pokrila dekom koja je bila prebačena preko oslonca za ruke. Umorna od puta, a još više od Nikice, utonula je u san.

Usud koji kuca u noći

Usred noći probudilo ju je kucanje na vratima. Jednom, dvaput, triput. Suho grlo neugodno ju je greblo. Odbacila je deku i sjela. Na vrhovima prstiju prišuljala se vratima i osluškivala što je (ili tko je) s druge strane. Jedini zvuk koji je čula bio je onaj klima-uređaja koji je i nadalje ugodno grijao prizemlje. Natočila si je čašu vode i ponovo legla na trosjed. Jutro je dočekala prevrćući se s lijeve na desnu stranu. Ustala je oko sedam. Iz ormarića je izvukla espresso koji je ubrzo otpustio tako zamaman miris prve jutarnje kave. Natočila je dvije bijele šalice i zazvala Nikicu.

Opet će je sasuti bujicom pogrdnih riječi, ali već se na to naviknula. Kako nije bilo odgovora, krenula je na kat. Nikica je ležao na leđima otvorenih usta. Staklene oči gledale su u prazno. Koža pod njezinim dlanovima kad ga je dodirnula bila je hladna. Mina je kriknula.

Plava svjetla rotirala su se bez prestanka ispred rustikalne vile. Pokušaja reanimacije nije ni bilo. Tim hitne medicinske pomoći mogao je samo ustanoviti smrt uslijed srčanog aresta. Uskoro će doći i mrtvozornik te djelatnici komunalnog poduzeća koji će odnijeti tijelo.

Mina je sjela za stolom u prizemlju zagledana u dvije bijele šalice. Već hladnu kavu izlila je u sudoper i napravila novu. Znala je da će morati potpisati sto i jedan papir, obavijestiti njegove roditelje i prijatelje te organizirati prijevoz do Zagreba.

Onaj tko ostaje, priča dalje

– Nikice, prozborila je odjednom Mina, da nisi bio toliki kreten, poslušao bi me jer sam ti namjeravala reći da Grando u najcrnje doba noći dolazi pred vrata i kucajući označava da će netko od ukućana uskoro umrijeti. Što da ti kažem, znanje je to koje se prenosi s koljena na koljeno, glasno se nasmijala.

Miris kremaste kave našao je put kroz nosnice do nekog zakutka u njezinom mozgu u kojem je otpustio osjećaj ugode.

Povezano: Vino u Gračišću