Društvene mreže sve češće služe za iskaljivanje frustracija, čak i na naizgled bezazlenim objavama. Kad se i obiteljske fotografije pretvore u metu uvreda, postavlja se pitanje – zašto smo skloni rušiti umjesto graditi? Katarina Solomun razmatra zašto hejtamo i kako nas hejtanje, umjesto zadovoljnima, ostavlja još praznijima.
Prelistavajući pred neki dan Facebook, zastala sam na jednoj objavi, privučena, naravno, ženskom znatiželjom s obzirom da je na naslovnoj fotografiji bio Joško Gvardiol. Pogledam onako ovlaš, zaključim zgodan je i krenem dalje listati, u pauzi, hrpu više-manje nezanimljivih sadržaja. No, opet se vratim na prethodnu objavu i krenem je čitati.
Uglavnom, Gvardiolove su sestre objavile jednu obiteljsku fotografiju iz davnih dana, dok su svi troje još bili djeca, ne stariji od mog sina koji je ove godine krenuo u prvi razred. Baš su slatki, pomislim. Kao i sva djeca, uostalom. Navode Gvardiolove sestre kako je Joško oduvijek bio dobar, empatičan, osjećajan, drag, skroman… Pa te bi odlike svakog roditelja učinile sretnim i ponosnim. Nižu se dalje fotografije iz njegove mladosti sve do današnjih na nogometnom terenu i poneka iz privatnog života, u trenucima slobodnog vremena. Objava je sama po sebi bila poprilično neutralno intonirana, doslovno – crtica.
Onda otvorim komentare, iako sam sama sebi stoput rekla da je to čisti gubitak vremena, i ostanem, opet po stoti put, neugodno iznenađena, ljuta i, u konačnici, iznervirana. Što mi to treba? Ne znam, valjda se uvijek iznova želim uvjeriti u neosporno – volimo hejtati.
A pogledaj ga kako izgleda, Nosi bradu jer ima kockasto lice, Previše vuče na Sirijca, Drage žene, otpišite Gvardiola, on ionako igra za drugu momčad, Nisam lijep ni bogat kao Gvardiol, ali barem nisam to što je on… Nižu se tako unedogled mahom negativni komentari koji se tiču prvenstveno Gvardiolove seksualne orijentacije. Tu i tamo netko komentira pustite čovjeka na miru, što vam smeta s kime je sretan. Zanimljivo, no nitko ne spominje njegovu nogometnu karijeru, kao ni činjenicu da je na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru 2022. godine s reprezentacijom osvojio brončanu medalju. Da ih pitate na kojoj poziciji igra u Manchester Cityju, rijetki od hejtera bi to znali.
Jučer si bio heroj nacije, no sutra ćemo ti, bez da trepnemo, okrenuti leđa.
Sve sam više uvjerena kako društvene mreže postaju mjesta gdje većina, nažalost, gotovo bez cenzure, izlijeva osobna nezadovoljstva, frustracije, nemoć, neuspjeh, ogorčenost, zavist, jal, inferiornost… Niz nastavite sami.
Školski rječnik hrvatskog jezika daje jednostavnu definiciju hejtanja – hejtati znači davati uvredljive i podrugljive komentare.
Nema toga što ne volimo hejtati
Nema toga što ne volimo hejtati: žene koje nisu udane, koje nemaju djecu, koje su se posvetile karijeri, koje se brinu o svojoj obitelji, koje imaju troje djece, koje su se odlučile na pobačaj, koje su dijete (ili djecu) dobile potpomognutom oplodnjom, koje su uspješne, neuspješne, lijepe, dotjerane, zaposlene, nezaposlene. Potom prelazimo na estradu, sport, politiku, znanstvenike, profesore, školstvo, inkluziju, gradska komunalna poduzeća, cijenu kave ili ručka u turističkim destinacijama, iznajmljivače, porez na nekretnine, Arape, Židove, Ruse, Ukrajince, neradne nedjelje, lokalnu ili nacionalnu politiku i političare…
Ali ništa nije ravno, mišljenja sam, hejtanju nečije spolne orijentacije. Tu popuštaju sve kočnice, padaju sve maske, tu jednostavno postajemo neljudi. Razumijem da svatko od nas ima svoja uvjerenja: vjerska, moralna, politička i koja već sve ne. I to je sasvim u redu i posve je legitimno. Svijet bi, uostalom, bio nezanimljivo mjesto kad bismo svi bili isti. No, jedno je iznositi vlastito mišljenje, a drugo je salvama vulgarizama zasipati one koje nisu kao mi. Čitajući te komentare, gotovo da ne mogu vjerovati što bi čovjek napravio čovjeku.
Povezano: Kako vratiti fokus s društvenih mreža na stvarni život?
Zašto je lakše hejtati nego mijenjati vlastiti život?
Dakle, pročitali smo objavu koja nam nije po volji. Prolili smo žuč. Napisali komentare po duljini ravne polemičkom tekstu. Ili smo se ograničili na rečenicu-dvije koje su sukus srdžbe i bijesa. Briga nas hoće li nas netko prijaviti jer svi znamo da prijave Facebooku zbog kršenja standarda zajednica nikada nije zaživjelo.
Osjećamo li se bolje? Odgovor i ne može biti drugo nego – ne. Jer, nastavit ćemo tako opet i sutra i prekosutra, ovisno samo o temi za koju ćemo se zalijepiti. Otpustili smo nakupljenu negativnu energiju jer, zapravo, ni sami nismo zadovoljni poslom, plaćom, partnerom, djecom od koje uvijek nešto očekujemo, automobilom koji vozimo, kuhinjom koju imamo, nasljedstvom koje smo dobili, destinacijom na kojoj smo proveli godišnji odmor, odjećom koju smo kupili, restoranom u kojem smo večerali… Uvijek i uvijek želimo više, bolje, još, još i još. Nezadovoljni onime što imamo, a željni onoga što nemamo, najlakše je svoje frustracije iskaliti za tipkovnicom. Zašto je, dovraga, trava u susjedovu vrtu zelenija od naše?
Povezano: Detoks od društvenih mreža
Birajmo sadržaje koji hrane dušu, a ne hejt
Negativna energija – a hejt je upravo to – brzo će prijeći put od ekrana do zakutaka našeg mozga. Zato radije biram internetske stranice o uređenju doma, putovanjima, horoskopima, kolačima, knjigama… Jer, ako ne mogu kupiti novu kuhinju, možda nađem neku ideju kako preurediti ovu staru. Ako ne mogu otputovati na Bali, barem mogu zamisliti ljepotu pješčanih plaža i tirkiznog mora. Mogu, barem virtualno, upoznati ljude i običaje u zemljama koje možda neću imati prilike posjetiti. Mogu napraviti nešto drugačije za subotnji ručak. Mogu se nasmijati kada mi horoskop bude predvidio financijski oporavak. Mogu, u konačnici, plakati zajedno s glavnom junakinjom romana jer ju je frajer prevario s najboljom prijateljicom. Koji gad! Kako god, bolje se osjećam kada obrađujem svoj vrt, kako bi rekao Voltaireov Candide.
Kad drugi put, skrolajući društvenim mrežama dok čekam red u banci jer moram reprogramirati kredit, naletim na fotografije Joška Gvardiola, Baby Lasagne ili Gordana Bogdana, samo ću pomisliti – hvala vam na pozitivnoj energiji. I čuvajte se hejtera.
Autorica: Katarina Solomun
