Prije par dana, čula sam raspravu djevojčica koje su ružno komentirale o jednoj drugoj djevojčici jer mama joj ne dozvoljava maskaru za oči i još su komentirale da se ružno oblači i glupa je. Djevojčice su u dobi od nekih 12 ili 13 godina. Nije to ništa novo, uvijek su se djeca rugala drugoj djeci ali je pitanje treba li to tako biti i je li to ispravno. Pitanje je i zašto se neka djeca rugaju drugoj djeci, a neka ne? Puno je tu pitanja, a žalosno je što se ista pitanja i dalje ponavljaju.
Roditelji, razvijajmo svojoj djeci osjećaj brige i ljubavi za drugoga. Taj drugi kad ostarimo, bit ćemo upravo mi, a trenutno su to njihovi vršnjaci koje ponekad vrlo ružno i na grub način povrijede riječi njihovih vršnjaka.
Roditelji, prestanite „skrivečki“ komentirati drugu djecu i njihove roditelje jer vaša djeca to sve čuju. Vjerovali ili ne ali klinci imaju posebne senzore koji najbolje čuju u onim trenucima kada se silno trudimo nešto sakriti. Tako klinci najviše i uče, iz onoga kako vide da mi roditelji živimo i odnosimo se prema drugima, a ne iz onoga što im pričamo. Nema goreg od divnih riječi koje slijedi loš primjer.
Roditelji, učimo djecu da smo svi različiti i da poštujemo te različitosti! Ne mogu si svi priuštiti nove cipele ili novu školsku torbu, a da stvar bude bolja, nije ni potrebno imati najnovije cipele i najnoviju torbu. Učimo djecu veseliti se trenutku, a ne stvarima.
Sjećam se nedavne situacije kada sam susrela mamu jednog školarca iz razreda mojeg djeteta i ta mama pitala je moje dijete da tko je prvi kupio one nove tenisice koje svi moraju imati jer sada i ona mora svom djetetu kupiti te iste. Moje dijete pogledalo me s upitnikom iznad glave, a ja sam toj mami rekla da mi doma funkcioniramo malo drugačije i učimo dijete da sve što ima netko drugi, ne znači da mora imati i ona….a niti ju učimo da ono što je dobro nekome drugome, automatski znači da je dobro i za nju. Našalila sam se koliko kuglica sladoleda možemo pojesti za cijenu tih novih tenisica :o) ali toj mami nije bilo smiješno, a baš kao što joj niti ja nisam baš simpatična nakon tog razgovora. No, učim dijete da je normalno da te ne vole svi jer imamo različite stavove i to treba poštivati.
Učimo djecu da svi imamo osjećaje i da nasilje nije samo udarac rukom već i jezikom, a upravo taj udarac jezikom ponekad najviše boli.
Kao dijete bila sam jaaaako povučena i šutljiva te kao takva, često sam bila predmet sprdnje pa su mi cipele ponekad znale završiti u wc školjci ili su me gađali paucima jer sam rekla da ih se bojim, a rugali su mi se i kada sam u pubertetu dobila prve prištiće. Zašto su to radili? Tada mi nije bilo jasno i znala sam doći jaaako tužna iz škole i plakati. Sada mi je jasno zašto su mi to radili. Sretnom djetetu neće pasti na pamet da namjerno čini loše drugom djetetu. Djetetu s kojim se razgovara i uči ga se poštivati život i druga živa bića, neće pasti na pamet namjerno nanositi bol drugom živom biću. Njegujmo u djeci osjećaj za druge, razumijevanje i vjeru u dobro te da sami drugima žele dobro, a ne samo sebičnom sebi jer to je jedini način da dobro raste i razvija se.
Učimo djecu da prihvaćaju jedni druge u različitosti i neka shvate da ne može nitko istinski biti sretan ako su drugi oko njega nesretni. Osim toga, ne možeš istinsku sreću i uspjeh graditi na tuđoj nesreći.
Učimo djecu da poštuju tuđu individualnost. Učimo djecu da je svatko lijep na svoj način i krivi zubi lako se isprave aparatićem. Učimo djecu da kada netko dobije lošiju ocjenu od njih, to nije prilika za ruganje već prilika da prijatelju pomogneš.
Potaknimo djecu da se zapitaju kakvi ljudi žele postati jer ono što nauče dok su mali, kasnije rade kao odrasli.
Posebno učimo djecu da za nasilje, fizičko ili verbalno, nema opravdanja! Ne možeš nekoga „malo udariti“ ili „malo mu opsovati“ ili „jednom mu reći da je glup“….zašto bi bilo što od toga rekao ili učinio? Zašto bi koristio ružne riječi u svom govoru, zašto bi želio nekoga poniziti?
Prestanimo djecu poticati da se natječu sa svijetom oko sebe i žele biti bolji od drugih, neka se natječu sami sa sobom kako bi sutra bili bolja verzija sebe od onoga što su danas bili.
Želimo li humanije sutra, moramo odgovornije živjeti već danas i učiti djecu odgovornom ponašanju već danas. Ne moramo brinuti da će nam netko iskorstiti dijete ako ga učimo odgovornom ponašanju jer tako će dijete jako dobro naučiti što je dobro, a što nije i da treba reagirati na ono što nije ispravno, a ne da slijepo slijedi zadano kako bi se uklopio. Ako se bojiš govoriti protiv nečega, rob si! Potaknimo djecu da ciljeve oko dobra postavljaju visoko i neka se ne plaše dobrote u sebi jer jedino ako naučiš gledati srcem, dotaknut ćeš nebo i ostvariti se kao čovjek.
I na kraju, sve to što želimo današa djeca čine, činimo i mi odrasli jer svi smo mi nečija djeca pa iako smo možda prestali fizički rasti, čovjek u nama još uvijek se razvija i raste.
Vlatka Burić
