Konačno krenemo opet u vezu, nakon što smo se mjesecima mukotrpno oporavljali od prethodnog ljubavnog razočarenja. Oduševljeni smo novim partnerom, pomislili smo da je to „TO” čim smo ga vidjeli, kao da se znamo sto godina, vratila se vjera u ljubav, ništa nam nije teško….a onda odjednom PAF!!!
Kao grom iz vedra neba ponavlja se ista priča, ona za koju smo rekli NIKADA VIŠE! Otkrili smo da i novi partner potajno pije, da je agresivna osoba, iako je bila nježna i pažljiva na početku, mislili smo da nas razumije i podržava, a sve više radi samo kako joj paše… Od početnog zanosa, topline, višesatnih razgovora nastala je mučna tišina, nezainteresiranost, nerazumijevanje… Ni sami ne znamo kako nam se opet desilo isto i zaključujemo da je najbolje da smo sami.
Navika da odabiremo partnere koji nisu dobri za nas vodi nas do najranijih dana u roditeljskom domu kada smo gledali kako se naši roditelji ponašaju jedno prema drugom; nepoštivanje, svađanje, tišina, inaćenje, alkohol, lupanje vratima, šutnja… Htjeli ili ne, upili smo roditeljski obrazac ponašanja i tražimo partnera koji ima, po mogućnosti, identična ponašanja kao i oni.
Kada naša podsvijest „nanjuši” osobine roditelja u potencijalnom partneru, objeručke trčimo u zagrljaj toj osobi jer nas privlači poput magneta.
Teško se odvojiti od takvog obrasca ponašanja jer je, uvijek samo kratkoročno, nešto tako privlačno kod te osobe. U biti, aktivira se kemija koja nas pretvara u ovisnika o pogrešnima partnerima.
Već bolje sutra, slobodno od okova prošlosti je moguće, ali je na nama da donesemo svjesnu odluku o promjeni. Potrebno je reći ne kemijskoj ovisnosti o pogrešnim partnerima kako bi napravili mjesta kvalitetnoj osobi. Reći ne nečemu što nas magično privlači i sladunjavo je nije lako, no nema druge ako se mislimo izvući iz pakla kemijske ovisnosti o pogrešnim partnerima.
