Suvremeni način života nas sve više prisiljava da počnemo odgovorno razmišljati o uporabi prirodnih resursa, kako bi održali finu ravnotežu između raznolikosti prirode i kvalitete vlastitog života.

Kvalitetan suživot čovjeka i svih oblika života na Zemlji, izazov je koji nas inspirira, ali i tjera na duboka promišljanja koliko možemo dobiti od prirode ako je zagrlimo svojom pažnjom i brižnošću dobrog domaćina.

U sve većoj mjeri pokušavamo razviti planetarnu ekološku svijest, koja holistički ujedinjuje tri elementa socijalne, ekonomske i ekološke održivosti, zahtijevajući od nas da počnemo težiti  k društvu koje bi se temeljilo na poštovanju prirode, koje je u suprotnosti s potrošačkim načinom života.

Vrijeme provodimo u shoping centrima, okruženi tehnološkim inovacijama, ovisni o društvenim mrežama, žestoko i konstantno bombardirani reklamama ili u vlastitim domovima u mislima koje počesto nisu vesele, već samotne i hladne. To onečišćeno okruženje, buka koja vodi do kakofonije ili ta samotna praznina, jednako nas udaljava od nas samih, od našeg iskona, od prirode koja je kao i  slika života i jednostavna i složena, otvorena i osobna sa svakim od nas, diše za nas, priča sa nama, zove nas…

Postali smo ovisnici o prijemnicima, elektronskim signalima, vizualnim onečišćenjima svih vrsta, automobilima, zanemarujući vlastito tijelo, ne slušajući ga, uzgajamo nepoštivanja svih vrsta, loše uzemljeni, gubimo osjećaj za kvalitetno održivo življenje, ali na sreću taj se proces može i preokrenuti.

Kako?

Želja, interes i ona čvrsta poveznica sa samim sobom vode nas do preokreta, do holističke ravnoteže.

Pa tako, važna je i hrana koju jedemo i voda koju pijemo, baš kao i medijski sadržaji koje primamo na svjesnoj i nesvjesnoj razini, važna je ona unutarnja boja, unutarnja ekologija, ekologija duha, kultura našeg cjelokupnog življenja, koja uključuje i radne uvjete i socijalna prava, vrijeme za edukaciju, odmor, trenutke za okrenutost sebi i svojim potrebama.

Ona nas uči da otkrijemo rijetkosti u sebi, male površine velikih značenja, da budemo spremni prihvatiti druge i drugačije i da se ne bojimo otvorenosti i dara da možemo prihvatiti druge.  Priroda nas poziva i prihvaća baš takve kakvi jesmo da beremo plodove, ljekovito bilje, pijemo vodu, upijamo boje, mirise, ona nam nudi samoiscjeliteljske i regenerativne  mogućnosti, da se međugeneracijski povezujemo, dijelimo svoja iskustva bez ograničenja. Uči nas novoj vrsti komunikacije s njom, uči nas fleksibilnosti, da osluškujemo i ovu prirodu u nama i onu oko nas.

Priroda nas uči da prepoznamo patološke procese, da im prepriječimo prilaz, da znamo umiriti um, da budemo mudri i štedljivi u potrošnji, no istovremeno nas potiče na razvoj  unutarnjih duhovnih bogatstava kroz solidarnost i osjećaj za druge, kroz razvoj vlastite kreativnosti, gradeći i jačajući vlastiti unutarnji i vanjski svijet u sklopu jednog planetarnog sustava, naš mali Svemir u velikom Svemiru, uravnoteženi i pomireni – sretni.

Točka promjena uvijek mora biti u nama. Promjena, kao i nova svijest, dolazi postepeno i moramo joj dati vremena. Šireći se iznutra prema van, prvo preispitujemo svoja unutarnja uvjerenja i obrasce ponašanja, uočavamo i odstranjujemo loše navike, unosimo nove kvalitetne sadržaje u svoj život, u svoje odnose, gradimo mostove, unosimo  sinergiju, premošćujemo naoko nepremostivo, umjesto površnosti i natjecateljstva. Transformiramo sebe iznutra, tako svojim primjerom potičemo druge, sitnim koracima mijenjamo svijet oko sebe, guramo materijalno i bliže sebi puštamo duhovno. Pođimo u prirodu, pričajmo s drvećem, biljem, vodom i tako se penjimo i otvarajmo prema sebi i drugima. Mijenjaju se naše socijalne i duhovne navike koje utječu na društvene, religijske i političke svjetonazore, u nama se budi spoznaju da trebamo biti odgovorni za svijet koji ćemo ostaviti budućim generacijama.

Povedimo se u prirodu u prekrasne krajobraze, u bogatstvo boja, mirisa, nahranimo sva čula, pozovimo drage ljude, spojimo se s vodama, s lišćem, s travama, napunimo baterije, pročistimo misli, isfiltrirajmo nečistoće, predajmo se prirodi bez rezerve, bez straha.

Za kraj, razmišljajmo globalno djelujmo lokalno, svatko od nas zaslužuje novu priliku, i ljudi i priroda, odlučimo se za, taj podrazumjevajući, čvrsti zagrljaj čovjeka i prirode, jer jedino je to prirodno.

Mirjana Novak Perjanec