Volim groblja i svjetlost sjećanja. I kad to kažem, ljudi me često gledaju čudno. Ma nema veze, navikla sam na to. Uvijek sam bila osobenjak, pa me ne gledaju čudno samo zbog toga.
Naprosto volim doći na mjesta gdje počivaju naši stari i ne tako stari, jer ne ide uvijek „po redu“, kako bi neki ljudi rekli. Tamo me uvijek dočeka neki duboki mir i spokoj koji uvijek smiri i mene.
Tu je ta neka energija, koju su svi ti ljudi ponijeli sa sobom. Sabrana je sada na tom jednom polju, nepreglednih križeva i spomenika.
U dane Svih svetih, kada se sjetimo svih naših dragih kojih više nema, groblje se zašareni cvijećem i svijećama koje tinjaju još dugo u noć. I lijep je to prizor, kada bar taj jedan dan odamo poštovanje svim našim mrtvima. Takav je red.
Ipak, najviše volim ono vrijeme kada groblje prekrije snijeg. Bijela je boja u nekim kulturama znak žalosti. U mojoj nije, ali trebala bi biti. Ne samo žalosti, nego tog pijeteta i časti. Tog poklona za sve one koji su otišli. Baš za sve. Koje smo voljeli i koje nismo… koji su dočekali duboku starost ili umrli mladi nepravedno otrgnuti od svojih porodica… svih koji su otišli na neko bolje mjesto.
Uvijek će netko ostati i doći
Na blagdan Svih svetih palim i ja svijeće za sve svoje drage. No, uvijek zapalim i jednu na malenom grobu, pomalo izdvojenom od drugih, na kojem je vrijeme izbrisalo sve osim slike bebe. Tko zna od kada stoji grob djeteta kojem više nema tko upaliti svijeću… Vjerojatno od vremena kada smrt djeteta nije bila ni rijetka ni neočekivana.
I tako, ponekad se netko požali: „Tko zna hoće li meni netko doći na grob?“ Ja znam da hoće, jer uvijek netko dođe. Uvijek će netko ostati i doći. Tako je od kada je svijeta i vijeka, što bi rekli naši stari, a tko sam ja da tome proturječim.
Povezano: Dan svih svetih – tada smo svi samo ljudi
Autorica: Željka, čitateljica
