Nikada nisam mislila da će jedan posjet trgovini zbog linoleuma postati prava mala avantura, ali kad živite u “pomaknutom svijetu” poput mog, ništa nije jednostavno. Ali, na kraju dana, kad linoleum napokon završi na svom mjestu, shvatite da je možda sve to bilo vrijedno truda…

Jednom sam ustanovila da pored putova svile, postoje i putovi perja. E pa sada, postoje i putevi linoleuma. Ali naravno, to je moguće samo u ovom mom pomaknutom svijetu.

Dakle, još uvijek nastojim svoju radionicu nekako složiti da izgleda bar približno kao prava. Ometa me tu i tamo ponešto, naravno i Ker koji zaskoči pokoju stranku, ili nimalo neočekivano napravi poneku glupost.

I tako se ja dosjetim da u jedan dio ove male kućice, što bi neki rekli štalice, postavim linoleum.

Kada to spomenem u nekim razgovorima, ljudi se ne mogu načuditi da to još postoji. Vjerujte mi, iako sada ima neko fancy ime, postoji. Ni manje ni više nego u Pevexu (ko li je samo smislio novi naziv, meni liči na naziv neke XXX stranice). Za one koji ne znaju kakve su to stranice, bolje da i dalje žive u neznanju. Za one druge, a znam da vas ima, ova priča nema nikakve veze s tim.

Dakle, konačno odem s kolegicom u taj naš Pevex i između ostalog odaberem taj nesretni linoleum. Naravno, ništa ne ide glatko. Prvo dođe do nesporazuma oko mjera, pa mi umjesto 4 s 4,5 kako ja to, onako zdravo seljački, naručim, odrežu 4,5 kvadrata… Za što bi mi to eventualno moglo koristiti, nemam čak vremena ni razmisliti, ali se ipak preko telefona nekako dogovorimo da ono što meni treba za jednu sobi je nekoliko puta više.

OK. Krećemo brat i ja prvog radnog dana u tjednu po sve to, ali naravno prerano, pa moramo malo pričekati dok sjednu sve uplate. Za to vrijeme odemo riješiti jednu od gluposti koju sam u međuvremenu napravila, malo se podsjetimo starih vremena, kina i kako je nekada naša slavonska metropola izgledala.

Kad se vratimo, sve je spremno. Račun izrađen. Pokupili smo sve ono što nas dvoje možemo staviti pod ruku i krećemo prema skladištu po linoleum.

I… naravno, pa što bi drugo bilo… ljudi kažu da nemaju taj uzorak koji sam naručila i platila. Normalno, pa zašto bi i imali. Ma mislim, imaju, ali u rinfuzi, ako mi možda ne bi smetalo. Pa se već zamišljam kako slažem komadiće od 4,5 ili 7 ili možda 2 kvadrata dok ne dođem do broja koji meni treba.

Ali dosjetim se ja, rek’o, dajte neki drugi uzorak, bilo koji, ako Boga znate.

E, pa nije to tako jednostavno. Ponedjeljak je, dopodne, ljudi nisu došli do radne temperature. Ljubazni su, nemam primjedbe, samo ne mogu izračunati neke naoko jednostavne matematičke operacije, a bome nakon sedamnaestog puta od pulta do skladišta, ne mogu više ni ja.

Ne pomaže ni što dajem neke prijedloge o međuskladišnicama, predatnicama, izdatnicama… to im još manje ide, pa polako dižem ruke. Meni ništa ne znači koja šifra piše na računu. Ipak, nekako, teškom mukom, dođemo do rješenja i konačno taj nesretni linoleum je u bratovom autu.

Jupi.

Ne znam ni koje je boje, ni kojeg dezena, niti me briga. Bitno je samo da putujemo kući po magluštini koja se nije digla iako je skoro podne.

I tako… vjerovali vi ili ne, linoleum i dalje postoji. Evo ga čak je i postavljen točno tamo gdje treba. Čak se i Keru sviđa, a to je jedino bitno.

Autorica: Željka, čitateljica

Povezano: Obiteljsko blago i starine – Misija staro perje