Maske koje nosimo kroz život često su zaštitni mehanizmi stvoreni iz rana prošlosti. Iako nas privremeno štite, s vremenom nas udaljavaju od naše prave prirode i autentičnih odnosa. Traume prošlosti ostavljaju duboke tragove, a na putu iscjeljenja važno je osvijestiti koje maske nosimo.

Rađamo se kao „bića s potrebama” koje trebaju biti zadovoljene da bismo preživjeli. Odrastanjem u konzumerističkom društvu, stasamo u „bića potreba i želja” koje upravljaju našim ponašanjem. Pojednostavljeno rečeno, kada se pojavi neka potreba ili želja (u psihologiji se koristi i pojam motiv), ona usmjerava ponašanje prema određenom cilju koji će je zadovoljiti (tzv. motivacijski ciklus). Ponekad će taj put do cilja biti jednostavan, brz i lak. Ponekad prepun prepreka i ometanja. Također, ono što možemo primijetiti iz vlastitoga iskustva, ali i promatrajući druge oko sebe, jest da težimo ugodnim, a izbjegavamo neugodna iskustva. Rado biramo liniju manjeg otpora.

Maslowljeva piramida ljudskih potreba

Fiziološke potrebe

Postoje potrebe, nazivamo ih fiziološkima, koje nužno moraju biti zadovoljene da bismo preživjeli. One uključuju potrebu za hranom, vodom, kisikom, stalnom tjelesnom temperaturom te, s aspekta preživljavanja ljudske vrste, zadovoljavanje spolnog nagona. Iako su te potrebe prisutne kod svih ljudi, načini na koje se one zadovoljavaju razlikuju se od osobe do osobe i oblikuju se ovisno o karakteristikama mikrookoline (najčešće je to obitelj) i kulture makrookoline (društvo u kojem je osoba odrastala).

Psihološke i socijalne potrebe

Ostale potrebe, koje nisu nužne za preživljavanje, ali jesu za kvalitetu života i naš subjektivni osjećaj sreće, spadaju u psihološke i socijalne potrebe. Iako je područje motivacije koje objašnjava ljudsko ponašanje u psihologiji dosta heterogeno po svojim postavkama i pretpostavkama, najpoznatija podjela ljudskih potreba je ona koju je ponudio američki psiholog Abraham Maslow u svojoj hijerarhijskoj teoriji motivacije 1943. godine. Poznata je i kao Maslowljeva piramida ljudskih potreba koja obuhvaća pet razina. Na prvoj razini su već spomenute fiziološke potrebe. Na ostalima su psihološke i socijalne potrebe: potreba za sigurnošću, potreba za ljubavlju i pripadanjem, potreba za poštovanjem i priznanjem te potreba za samoostvarenjem (samoaktualizacijom).

Osim fizioloških potreba, Maslow prepoznaje i potrebu za fizičkom i financijskom sigurnošću, što objašnjava zašto nas duboko uznemiruju prirodne katastrofe, epidemije i slični događaji koji nas fizički ugrožavaju, a nad kojima nemamo kontrolu. Također, novac nam je postao iznimno važan, jer ga možemo zamijeniti za veliku većinu materijalnih stvari, ali i nematerijalnih iskustava kojima zadovoljavamo ostale potrebe.

Potreba za ljubavlju i pripadanjem očituje se u našoj motivaciji za sklapanje prijateljstava, ulazak u partnerski odnos, roditeljstvo, ali i pripadanjem različitim društvenim skupinama poput nacije, vjerske zajednice, političke stranke i sl.

Potrebu za priznanjem i poštovanjem najčešće zadovoljavamo kroz posao i karijeru, jer se ona ispunjava postignućima, uspjehom, pohvalama, izrazima poštovanja i priznanjem od drugih ljudi, kao i uživanjem statusa unutar hijerarhije grupa, organizacija i društva kojima pripadamo.

Potreba najvišeg ranga u hijerarhiji ljudskih potreba je samoostvarenje ili samoaktualizacija. Ova potreba od nas zahtijeva da osvijestimo svoje potencijale i talente te da ih koristimo u životu. Potiče nas na najrazličitije oblike kreativnog djelovanja u skladu s njima. Preduvjet za zadovoljavanje potreba više razine je barem minimalna zadovoljenost potreba niže razine.

Oblikovanje slike svijeta i uvjerenja

U djetinjstvu su odrasli odgovorni za zadovoljavanje naših potreba. Kao novorođenčad, dojenčad i mala djeca, to ne možemo učiniti sami. Na temelju načina na koji se naše potrebe tada ispunjavaju, oblikujemo sliku o svijetu i stječemo uvjerenja o odnosima koje ćemo kasnije graditi s drugima.

Roditelji ili skrbnici su ti koji svojim ponašanjem prema nama oblikuju našu sliku odnosa i svijeta. Ovisno o tome jesmo li u ranoj dobi iskusili ljubav, podršku, bliskost ili zlostavljanje, rezerviranost i nestalnost, stvorit ćemo pretpostavke i očekivanja kojima ćemo se voditi i kasnije u životu. Obrazac odnosa iz djetinjstva prenosimo na odnose u odrasloj dobi, posebno na partnerske odnose. Ostajemo zarobljeni u dinamici tih ranih iskustava.

Kada naše potrebe u djetinjstvu nisu bile zadovoljene, bili smo prisiljeni suočiti se s tim i prilagoditi se odnosima s osobama koje su bile naši primarni objekti privrženosti. Ta prilagodba predstavlja traumu, otvorenu ranu. Budući da je cilj uvijek zadovoljiti potrebe i primiti ljubav, prilagodba postaje nužan mehanizam preživljavanja, čak ako to znači i samoizdaju.

Traumatsko iskustvo

Traumatsko iskustvo ne mora uvijek proizaći iz očitog fizičkog ili psihičkog zlostavljanja. Ono može nastati i iz situacija ili obiteljskih okolnosti koje smatramo posve uobičajenima i normalnima. Primjerice, prezaposleni roditelji koji ne provode dovoljno vremena s djetetom mogu kod djeteta ostaviti dojam da ga se ne doživljava. Također, roditelji koji ne znaju primjereno regulirati vlastite emocije mogu biti izvor traume. Bilo da lako planu ili se pod intenzivnim osjećajima povuku u sebe i koriste ignoriranje kao sredstvo kažnjavanja, što kolokvijalno nazivamo „tihom misom”.

Nadalje, kad djetetu govorimo da nije ispravno ono što misli, osjeća ili doživljava; to nije odgoj, već nijekanje njegove stvarnosti. To dovodi do toga da će ono u odrasloj dobi zanemarivati vlastite potrebe i vjerovati da drugi znaju bolje od njega što mu treba, što je za njega dobro. S tim pod ruku ide i nepoštivanje djetetovih osobnih granica i traženje da se ponaša na način koji je njemu neprihvatljiv, jer samo tako može biti „pristojan” i „dobar”.

Roditeljske ambicije i pritisak društva: Stvaranje neautentičnih obrazaca ponašanja

Posebna priča su roditelji koji žive kroz svoju djecu tražeći od njih da ostvare njihove neostvarene snove i oblikuju ih po nekom svom idealu djeteta. Tu su i oni koji svoj odgoj djece temelje na tome „što će selo reći”. Tako uče djecu da se neprestano uspoređuju s drugima i svoje ponašanje usklađuju s mišljenjima i sviđanjima drugih. Ne kaže se bez razloga da je put do pakla popločan dobrim namjerama.

Ponašanje odraslih oko nas predstavlja referentni okvir prema kojem modeliramo vlastito ponašanje u nastojanju da zadovoljimo svoje potrebe. I tada dolazi do formiranja obrazaca koji nisu autentični za nas, ali nam omogućavaju zadovoljenje potreba u zadanom okruženju.

Bolni događaji iz djetinjstva, koji su za posljedicu imali traumatske reakcije ili nisu na primjeren način zadovoljili naše potrebe, dovode do usvajanja specifičnih stilova suočavanja s različitim životnim situacijama. Ti obrasci postaju toliko ukorijenjeni u našem biću i svakodnevici da govorimo o osobinama ličnosti. One koje su rezultat traumatskih reakcija na životne situacije, možemo slikovito opisati kao naše maske, zaštitne maske.

Transgeneracijska trauma: Kako ljudi koje nikada niste upoznali utječu na vaš život

Kako djeluju naše osobne i naslijeđene traume i s njima povezane maske, odnosno stilovi suočavanja koje smo razvili?

Naše osobne i naslijeđene traume smanjuju našu sposobnost emocionalne komunikacije. Doživljavanje emocija postaje potencijalno opasan događaj, na razini fiziologije tijela, jer si ne dopuštamo ili nismo u stanju uspješno izražavati svoje emocije, odnosno biti autentični, prirodni. Takvi stilovi suočavanja, odnosno nošenje takvih maski kroz život, povećavaju izloženost kroničnom stresu, što dugoročno može dovesti do raznih zdravstvenih problema i oboljenja.

Ako psihologijske spoznaje proširimo iskustvenim uvidima do kojih dolazimo primjenom metode osobnog razvoja, poput sistemskih ili obiteljskih konstelacija, onda svemu prethodno navedenom možemo dodati i da energetski nasljeđujemo i neiscijeljene traume i emocije svojih predaka, kao što su ih naslijedili i naši roditelji. Ne čudi da možda i oni, a ni mi kao roditelji svoje djece, nismo uvijek idealan model čije ponašanje treba kopirati ako želimo sretan život.

Preuzeti obrasci i maske nam možda omogućavaju da zadovoljimo potrebe, ali proizlaze iz trauma i neadekvatnih stilova suočavanja koji nas udaljavaju od našeg prirodnog, spontanog ponašanja. Udaljavaju nas od nas samih.

Transgeneracijske traume

Maske su možda dobar privremeni zaštitni mehanizam od preintenzivnih doživljaja, dok smo još nedovoljno samostalni i zreli. Dugoročno, one postaju teret kojeg najčešće nismo niti svjesni. Jedini način da ga se riješimo jeste osvijestiti koje maske nosimo, koje rane u nama one štite i skrivaju od pogleda okoline, koje potrebe zadovoljavaju. Onda, postupno (poželjno uz stručnu pomoć), ljuštiti jedan po jedan sloj zaštite i iscjeljivati ono što pulsira i krvari iznutra.

Prije ili kasnije, nakon suza i boli, osjetit ćemo olakšanje i spokoj. Okačit ćemo maske o klin i napokon ugledati svoje pravo lice. Povezani sa sobom, na zdrav način, počet ćemo se i s drugima povezivati na zdrav i autentičan način. I ne samo to, iscijelivši sebe, iscjeljujemo i našu djecu zaustavljajući daljnji prijenos transgeneracijskih, najčešće traumatskih, utjecaja na njih.

Autorica: mr. sc. Tihana Malenica Bilandžija