Što mi donosi usporenost? Usporenost ne znači da sam spora i troma osoba koju moraju čekati ili da ne napravim nešto na vrijeme i kako treba.

Apsolutno ne, nikako. Jednostavno, želim svjesno usporavati naučene i mahinalne radnje koje najčešće radim, i to njih više u isto vrijeme, pa se smotam i ne znam gdje mi je guzica, a gdje glava. Pitam se što sam trebala napraviti prvo, a što nakon toga, sve se pomiješalo. Krećem u neku treću radnju, a prvu zaboravim čak i do sutra.

Uglavnom puno radim i puno napravim, a opet mnogo toga ostane nezapočeto ili nedovršeno. Postavljam si pitanje, pa dokle tako. Zaključujem da ovo nije pametno više činiti i nešto ozbiljno trebam promijeniti.

Usporena tjelesna aktivnost

Mozak može sporo hvatati informacije iz mog okruženja, bilo to nešto što vidim i trebam napraviti, ili je to neka moja zamisao došla unutar mene.  

Kada mu nagomilavam hrpe informacija, on se jednostavno izgubi. Onda se događaju situacije: kreneš, pa ne znaš za čim si krenuo, ne možeš se sjetiti što bi sljedeće napravio jer aktivnost kojom se sada baviš traži tvoju koncentraciju. Ne možemo biti koncentrirani na više od jedne stvari, to znamo. Oni koji misle da mogu, znaju kako su tada podložni stvaranju grešaka. Zatim nas posjeti ona krasna nervoza i vrijeme koje odleti, kažemo da je propalo.

Nikako mi nije palo na pamet da krešem aktivnosti, već da im pristupam na usporen način i napravim onoliko koliko mogu. Naravno, prvo sam se dobro porazgovarala sama sa sobom, mogu li to prihvatiti. Dogovor je pao i počele su promjene.

Prepoznala sam se tisuću puta kako bi brzinski krenula po staroj navici, a onda stop, dižem ručnu i samu sebe usporavam.

Saznala sam da kad sam brža, brže dođe neki stres, nervoza ili panika. Kao neka navala, i ne pušta. A glava hoće poludjeti od emocija.

No, kada sam spora, to jako sporo dolazi. Uspijem primijetiti taj trenutak, uloviti ga, staloženo ga pogledati u oči, prihvatiti ga i nastaviti istim tempom dalje. Tempo je naravno spor, da ne zaboravimo.

Dosta je divljanja, hajmo više uživanja.

Više čujem više vidim

Ne reagiram na svaku poruku ili notifikaciju. Čujem je, zastanem, odlučim što želim napraviti, odgovoriti ili nastaviti raditi što sam započela.

Nisam više u transu koji me munjevito vodi kroz vrijeme. Mogu primijetiti sitnice koje mogu i trebala sam napraviti, a ne da na njih zaboravim čak neko dulje vrijeme. Također mogu odlučiti hoću li ih i kada napraviti.

Jedem u miru ne javljajući se na telefon koji zvoni jer trenutak za hranu mi je važniji od razgovora.

Obaveze koje su se preklopile lako mogu odlučiti koju ću eliminirati kako ne bih ludovala i trčala s jednog mjesta na drugo. Pauza između toga mi je prijeko potrebna. Bolje se osjećam. Osjećam mir u sebi, a ne napetost, podrhtavanje i razdražljivost.

Nije plan samo planiranje, to je velika opasnost od ovisnosti o planu, jer on treba biti napravljen. Ne mora. S obzirom na moju današnju tjelesnu sposobnost, mentalnu snagu i vrijeme koje imam, bit će napravljeno onoliko koliko može biti. Sve ostalo ne mora, jer želim biti i ostati „pametna“.

Brža sam i više napravim

Iznenadilo me kako napravim puno više kad usporim, nego što je bilo moguće u mojoj glavi i očekivano. Jasno mi je da više ne strepim nad tim kao kobac, već dozvolim, popuštam i ne stežem sebi remen oko struka, kako se kaže. Dozvoljavam stvarima da teku.

Povezano: Overthinking – pojednostavite život da biste ga mogli oplemeniti

Ne uzrujavam se

Zanimljivo mi je što sam također počela manje pričati, a više slušati. Tako mogu, jer imam vremena dobro odlučiti kada ću, kome, koliko i što reći.

Konstantno brbljanje, komunikacija tipa teniska loptica, koja umara do bola, ostala je moja prošlost. Nema više napetih situacija, prežvakavanja u mojoj glavi; tko je trebao što reći i zašto je rekao, kada je rekao.

Jednostavno si kažem: „POLAKO, PUSTI I PRIHVATI, GLEDAJ I SLUŠAJ!“ Ono što ide, doći će, s tobom ili bez tebe. Samo opušteno.

Sretnija sam nego prije

Ma, znala sam ja to i prije, nisam sada otkrila toplu vodu. No, prihvatiti i cijeniti i ono malo što sam napravila, ne tražiti čuda od sebe, to nisam znala.

Kako kaže moja prijateljica: „Od kada sam se prestala miješati u stvari oko mene i u meni sve se odvija fluentno, na vrijeme i ispravno, ja sam tu samo da gledam.“

To sve možemo postići ako usporimo. I sami znate da na izletu na kojem se žurite nećete niti zamijetiti tisuće detalja većih ili manji, dok oni koji su sporiji imat će prilike u svemu tome uživati.

Zar ne zaslužujete to i vi?

Tko brzo živi brzo će i umrijeti, a tko živi polako, duže će trajati.

Ovu kolumnu može poslušati u audio obliku KLIKNI