Od ranog djetinjstva, tako reći otkad sam počela malo doživljavati svijet oko sebe, slušala sam priče kako nema novaca i kako je teško.
U toj neimaštini gradile su se kuće i mijenjala auta, staro za novo, kako je to nekad bilo i nije mi nikako bilo jasno kako se to sve izgradilo i kupilo. Da, bili su tu neki redovi za kavu i štednja struje, ali sve u svemu bilo je za hranu, za „escajge“ i „špajc servise“. Kada je završio rat, opet je bilo teško, plaće su bile mizerne. Oni koji su imali, govorili su, sad imamo ali tko zna što će biti za koji dan, jer podrazumijeva se da će poći po zlu. Sada kada sam odrasla slušam opet istu priču, kriza je i nema se, ne znamo kako ćemo preživjeti. Kada bi krediti bili barem kao nekad za vrijeme socijalizma kada su se zadnje rate plaćale koliko i kutija cigareta! Čekaj malo, jesam li ja onda KRIVO čula, pa tada je bilo TEŠKO!
I uvijek je teško i ne može se… Jedva dišemo. Na globalnom nivou svako malo izlaze prljavštine iz ekonomskih i političkih sfera, ma ja se zaista pitam tko to upravlja našim glavama.
Tisuću puta u životu mi se potvrdilo kad vjerujem da ne mogu i nemam, zaista se to i manifestira. Ali isto tako i obratno, kada vjerujem da mogu, to se i desi. Ako je tako teško živjeti, u čemu je uopće smisao života?! To me podsjeća na priču o smetlaru i poduzetniku. Jedne večeri, kako kaže priča, piju poduzetnik i skupljač smeća. Kako to obično biva, počeli su pričati svoje životne priče i, naravno, poduzetnika je zanimalo kako smetlar živi. U priči otkrije kako smetlari imaju svatko svoje područje djelovanja, svoj teritorij, svoje kante iz kojih izabiru predmete koji donekle valjaju. I poduzetnik se sjeti jednog svog prijatelja koji traži čuvara zgrade i nudi za obavljanje posla stan i hranu te isto ispriča smetlaru. Umjesto da se zahvali na ponuđenoj prilici, smetlar se naljuti i kaže: „Nosi se kvragu ti i tvoje priče, samo želiš da zauzmeš moju kantu!“
Kada pogledam onu drugu stranu, priče milijunaša, nijedan od njih nije uspio odmah, svi su imali nekoliko pokušaja i čak bankrota i jedino što im je pomoglo je upornost, hrabrost i povjerenje u sebe.
A što kaže fizika, definicija iz osnovne škole: „Energija ne nestaje, ona se samo transformira iz jednog oblika u drugi.“ Kako onda nema novaca? Svaki zaposlenik za svoju kreativnu energiju dobiva financijsku, a zatim tom financijskom energijom plaća usluge, hranu i sl. Znači, kružni tok postoji. Pitamo li bogataše kako razmišljaju o novcu, kažu da uopće nemaju pitanja, znaju da će uvijek doći, oni se bave stvaranjem i trošenjem. Dozvoljavaju kružni tok, kao kružni tok vode u prirodi, malo je u oblacima, malo je pod zemljom pa je ne vidimo, malo je u oceanu ili rijekama, ali vjerujemo da voda postoji, da je tu. Zašto ne vjerujemo da novac postoji? Jesmo li krivi što pijemo vodu? Zašto smo onda krivi što trošimo novac?
Kao da nešto ne „štima“.. Logično zaključivanje daje implikaciju da mi sami sebi svojim mislima blokiramo pritjecanje novaca. Potreba za novcem generira još više potrebe, misli da novaca nema, čini da ih stvarno nema. Generira se strah, nevjerica u samog sebe i problemi postaju veći od nas. Umjesto da preuzimamo krivnju što nam je novac potreban za ostvarenje različitih želja i potreba, preuzmimo odgovornost za njegovo kreiranje! Kako kaže majstor Miyagi u filmu Karate Kid: „Smiješ izgubiti od protivnika ali ne i od straha!“
Za vrijeme terapije zvukom, svojim klijentima kažem da postave namjeru ili cilj te zvučne kupke ili masaže. Zajedno svjedočimo njihovom ostvarivanju.
Hoćemo li ostvarivati misli smetlara ili bogataša? Hoćemo li pomicati svoje granice i povjerovati u snagu svoje kreativne energije i u to da smo mi ti koji možemo kreirati svoj život u obilju? Mi smo ti koji donosimo odluke. Mi smo ti koji možemo biti usmjereni na rješenja, a ne na probleme.
Svetlana Vukić
