Prije neki dan sjela sam sama na kavu. Kako je sunce bilo jedini potrebi prijatelj sjela sam na malu sunčanu terasu i popila kavu koju ću još neko vrijeme pamtiti.
Ono sto je počelo kao obična kava uz dobru knjigu, uskoro se pretvorilo u zanimljivo razmišljanje zahvaljujući žustrom razgovoru za susjednim stolom.
Trojica mladića u kasnim dvadesetima razglabala su o novcu, djevojkama, autima, sestrama… Vidno, ili bolje, slušno opijeni ili štošta drugo, upustili su se u razgovor koji je uključivao puno osobnih imena i kojekakvih zamjenica i opisnih pridjeva.
Cijela situacija s terase zapravo me nagnala da razmislim kada zapravo postajemo odgovorni i odrasli ljudi? Ima li vrijeme, neke godine, iskustvo? Koja je granica? I postoji li uopće?
Sjećam se svojih kasnih dvadesetih. Netom sam prerezala konce “starog” života kao da je nečiji drugi i započela nešto novo. Nešto što je bilo dalje, drugačije, naizgled veće, značajnije… Ili sam barem mislila da je takvo. Bila sam sva ozbiljna i uporno usmjerena prema ciljevima. Pitam se imaju li ih oni?
Gledajući nekoliko godina kasnije, stvari su ipak krenule malo drugačije nego sam planirala. Da mi je u onom trenutku netko rekao što me čeka, nisam sigurna bih li prihvatila još jednom prolaziti kroz isto. Jer zapravo, novo i drugačije je ispalo staro i isto. I svaki novi korak zapravo je bio stari korak. Sve dok nisam shvatila da promjena nije vani i da okolina nije ništa drugo nego moja vlastita projekcija stvarnosti.
Krenuti ispočetka ne znači odrezati konce. Znaci osvijestiti svoje SADA, pomiriti se sa SADA, prihvatiti SADA i graditi sutra na temeljima koji su već postavljeni. Drugačije nije negdje daleko, nego tu gdje se i u ovom trenutku nalazimo. Promjena nije adresa stanovanja nego svjesno mijenjanje svega što nas sputava.
Ako se pitate gdje ste bili u nekim godinama, pitajte se zapravo koliko ste odmakli od tada? I, jeste li? U odnosima, shvaćanjima, odabirima.
Moje kasne dvadesete bile su i tužne i sretne i ozbiljne, ali težnja za promjenom nagnala me naprijed. Ali, jesam li bila odrasla? Odrasti možemo tek kada prihvatimo biti dijete …
Dina Balić
