Strah je emocija koja je programirana svim živim bićima kao instinktivni odgovor na potencijalnu opasnost.
Dakle, strah posjedujemo svi i u određenim slučajevima on nam je potreban za preživljavanje. Kada ne bismo imali ugrađen mehanizam straha, skakali bismo s krovova, bezbrižno se igrali sa zmijama otrovnicama i ne bismo obraćali pažnju na promet kada prelazimo cestu. Male količine straha mogu biti poticajne, kao što je npr. Trema pred ispitom ili javnim nastupom je pozitivna, ona je strah koji nam omogućava da se usredotočimo na temu o kojoj ćemo morati govoriti. Međutim, strah može prerasti tu „normalnu razinu“ i onemogućiti nam normalan život. To se događa onda kada više ne možemo kontrolirati strah ili se počnemo bojati stvari koje nam zapravo ne mogu nauditi. Strah koji je orijentiran prema budućnosti osobito je štetan za samopouzdanje. Bojimo li se događaja i ishoda koji se još nisu dogodili, teško ćemo se odlučiti na poduzimanje aktivnosti koje bi uopće mogle dovesti do bilo kakvih događanja u budućnosti. Bojimo li se onoga što bi se moglo dogoditi ili toga što ne možemo kontrolirati buduće događaje, tada smo u strahu koji nam onemogućava djelovanje.
Strah je nepobitno najveći neprijatelj samopouzdanja, a očituje sa kroz naš način razmišljanja. Taj način razmišljanja ima svoj specifični „uzorak“ prema koje su naše misli orijentirane prema sumnji, neuspjehu, greškama iz prošlosti i lošim (ali ne i dobrim) iskustvima. Te misli s vremenom mogu postati sve intenzivnije, dok u konačnici ne postanu dovoljno snažne da, u većoj ili manjoj mjeri, utječu na sve aspekte našeg života.
Strahu može doprinijeti osjećaj odvojenosti od poznatoga, bez obzira da li se radi o osobama ili o prostoru za koji smo vezani. Tako se, na primjer, neki ljudi u stranim zemljama osjećaju sjajno, dok druge obuzmu osjećaji straha i nelagode. Strahu može doprinijeti i vezanost za određena materijalna dobra, čiji gubitak smatramo da može negativno utjecati na naš život. Međutim, možda je najveći prijatelj i podloga za razvoj straha naša mašta, koja nam stvara slike neuspjeha i svega lošega što bi se moglo dogoditi. Na primjer, krenemo na godišnji odmor i prije polaska provjerimo da li smo zatvorili prozore, isključili sve aparate, zaključali vrata i slično. Sjednemo u auto i krenemo. Odjednom nam se javi misao: „Što ako?“… nisam isključila štednjak. Ovu igru obožava naša mašta i odmah se priključuje – mi vidimo kako nam se zapalio stan, cijela zgrada, moguće i cijeli kvart, zamišljamo posljedice, što će reći susjedi, što će reći prijatelji, što nam je sve izgorilo u stanu, kako ćemo to objasniti… Ne vratimo li se provjeriti da li smo zaista isključili štednjak, s godišnjeg odmora mogli bismo se vratiti iscrpljeni od straha. A uzrok tog straha leži u tome da ne vjerujemo sami sebi da smo zaista isključili štednjak i da smo se zaista u to uvjerili kada smo to provjeravali prije polaska. Nema razloga da sumnjamo u sebe, a sljedeći put kada vam proradi mašta, učinite sve da ju spriječite.
mr. sc. Nataša Trojak
