Do sada sam se stotine puta pitala: zašto je moj život trn u oku drugima, zašto se nikako ne mogu “uklopiti” u balkanske okove? Zašto nemam želje kakve ima moja okolina? Zašto je ljudima teško prihvatiti moj način života?

Međutim, danas sam postavila sebi druga pitanja. Kako ja utječem na ljude oko sebe? Što izazivam u njima da dođemo do konflikta, nerazumijevanja, svađa? U svakoj svađi, raspravi, razdvajanju, postoje dvije strane priče. I svaka je u pravu, kao što je svaka gubitnik, jer tamo gdje nema svjesnosti, nema ni cvjetanja. Važno je i prihvaćanje vlastitih pogrešaka.

Ali hajde da kažemo da i vi radite na sebi. Da smo crne ovce u kući, školi, na fakultetu, među prijateljima, na poslu, da živimo drugačije ili jednostavno želimo živjeti drugačije od ostalih, da nas ne ispunjavaju stvari koje ispunjavaju većinu. Hajde da kažemo da i vi tragate za dubljim smislom života, što ne podcjenjuje već viđene poslove i ljude koji se zadovoljavaju onim što većina radi – studira, zapošljava se, vjenčava, rađa djecu, poslije čeka unuke itd. Zaista ne mislim da je to nešto loše, već nije moja šalica čaja.

Prihvaćanje vlastitih pogrešaka

Elem, ako ste i vi kao ja, ne posebni, ne Bogom dani ili bolji od samog Boga, ne drugačiji od okoline koja je glupa i zatucana, dok ste vi jadni previše pametni i neshvaćeni, ne, već vas jednostavno zanimaju drugi interesi i druga pitanja, a opet znate da smo svi mi jednaki na nekoj dubljoj razini, onda je ovaj tekst za vas.

Zapitajmo se bar jednom: zašto nam je toliko teško uklopiti se u društvo i zašto je društvu toliko teško da nas prihvati? Što to obitelji smeta kod nas da nas gura s puta kojim želimo ići? Zbog čega bi nam to činili? Provociramo li druge? Kako, zašto? Jesmo li sebični? Kako to izgleda sebičnost? Jesmo li bili “neposlušna” djeca, nevjerni prijatelji, izgubljeni partneri?

Počet ću od onog osnovnog: što je put koji sam osobno izabrala?
Definitivno je nešto strano mom okruženju s Balkana. Strano većini koju poznajem.

Svaki lonac kad-tad pronađe svoj poklopac. Okruženje u koje se uklapa i s kojim se razumije. Ali i dalje imamo obitelj i stare prijatelje koje poznajemo godinama, a koji žive potpuno drugačije od nas, i kojima je naš put potpuno stran. Jedino logično objašnjenje da nas ti isti bliski ljudi ne prihvaćaju, svjesno ili nesvjesno, je ako ih na neki način povređujemo.

Zapitajte se: povređujete li ljude oko sebe?

Znam da nije teško čuti da ćemo uvijek biti loši u nečijoj priči. Ali teško je zaista to i
prihvatiti, te se pitati kako možemo ispraviti svoje greške, a ne opravdavati sebe. Podsvjesno svatko od nas vjeruje da je uvijek u pravu. Racionaliziramo loše što smo učinili, opravdavamo se uspoređivanjem s drugima ili smatramo da nismo nikog povrijedili namjerno, već u zaštiti sebe.

Povezano: Kolumna o jednom Balkanu i dalekoj Indiji

Ali biti iskrena prema sebi sasvim je druga razina, jer tamo gdje je iskrenost,
kreće iscjeljenje.

Često nisam bila na bitnim događajima svojih prijatelja: vjenčanjima, krštenjima, rođenjima djece, sahranama, tužnim i sretnim danima. Ono što drugima znači čitav svijet, kao što je na primjer rođenje djeteta, meni se ne čini kao nešto pretjerano bitno zbog čega bih morala prelaziti pola svijeta kako bih bila na proslavi. Je li to onda sebično s moje strane? Pa, sigurno da jeste iz njihove perspektive i sigurno da ako ne dođem na proslavu, povrijedit ću ih. Opravdavala bih sebe, jer bih samo iz svog kuta gledala – meni proslava rođenja djeteta nije toliko važna i avionska karta iz Indije do Srbije nije jeftina, te samim tim mojim prijateljima ne bih dala pravo da se ljute ili da očekuju od mene da ću prijeći pola svijeta radi obične proslave.

Međutim, shvatila sam da je to sebično: gledati samo iz svog kuta i uopće se ne stavljati u poziciju drugih. Ako meni rođenje djeteta nije toliko važno da bih došla iz Indije u Srbiju i prevalila toliki put, ne znači da mojim prijateljima nije. Njima jeste važno, i to je u redu. Baš zbog toga, ako ih zaista volim, razumjet ću koliko im je taj dan važan, i potrudit ću se da se pojavim. Svakako znam 9 mjeseci unaprijed kada će se dijete roditi i imam vremena isplanirati put iz Indije i organizirati do tada. Nije li onda to poštovanje? Biti tu za ljude koji nas vole? Činiti iz ljubavi, jer suosjećamo s onim što je njima važno i želimo biti uz njih?

Za mene je bliskost nešto drugo

Često sam bila teška osoba ljudima koji me vole. Teško im je padalo kada sam odlazila u daleke krajeve, iako smo se čuli često. Živimo u 21. stoljeću, tehnologija je toliko napredovala da se možemo gledati na kamerama kao da smo zaista jedni pored drugih. Ali i dalje, to ne znači da oni nisu bili povrijeđeni, jer je možda za njih bliskost upravo to da budemo fizički blizu. Opet, za mene je bliskost nešto drugo. Smatrala sam da ih ne povređujem kada odem živjeti na drugi kraj svijeta.

Shvatila sam da je i to sebično, jer svi znamo da je teže onima koji ostaju, nego onima koji odu. A i moji prijatelji su navikli na moju prisutnost. Odlazak na Bali, u Ameriku, Indiju, ostavio je trag na svima. Također i na mojoj obitelji. A ja sam vazda sebično smatrala da imam pravo živjeti gdje želim i da drugi čak nemaju pravo da se ljute ili budu tužni. Ako bi se ljutili, govorila bih kako nisam rođena da budem nečiji rob. A ako bi bili tužni, govorila bih kako nema smisla da tuguju, jer se možemo čuti svaki dan telefonom i bit će kao da sam tu.

Ljudi smo, imamo mane, griješimo

Sve su to opravdanja, racionaliziranje moje sebičnosti i nerazumijevanje drugih, da je u redu da imaju emocije koje imaju, i da je u redu da budu povrijeđeni. Umjesto da budem uz njih koliko mogu, da ih utješim, shvatim, da suosjećam, ja bih brzo mijenjala temu, pravdajući se modernom tehnologijom i mogućnošću da se stalno čujemo, obećanjem da ću se brzo vratiti itd.

I dalje smatram da svatko od nas ima pravo živjeti gdje hoće, kako hoće, s kim hoće. Ali to ne znači da ne trebamo razumjeti ljude kojima naše odluke teško padaju, da ne trebamo biti uz njih, utješiti ih.

Ovo nije samo kolumna, već i primjer konstruktivnog razgovora sa sobom. U redu je priznati sebi da smo griješili. U redu je prihvatiti da nismo savršeni, da smo povrijedili druge X puta, svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno. Ljudi smo. Imamo mane, griješimo.

Ali isto tako, treba praštati i trebamo tražiti oprost.
Nije poanta u tome tko je u pravu, već je poanta da ne patimo. A ako naše
ponašanje izaziva patnju u drugima, trebamo im pružiti ljubav, podršku i suosjećanje. Trebamo uvidjeti griješimo li negdje i možemo li nešto ispraviti.

Čak i ako ne griješimo, ali drugi oko nas pate zbog neke naše odluke, trebamo biti uz njih i pružiti im ljubav.
A zašto bismo sve to radili?
Zato što volimo i zato što biramo da budemo svjesni ljudi. Svjesni smo boli, tuge i
želimo svaku ublažiti, a posebno da je ne uzrokujemo.

U ovom svijetu postoje i ljubav i podrška, no jedino je pitanje jesmo li spremni dati ih, pa onda i ugledati.
Živjeti jednostavno, najkompliciranije je.
Voljeti čisto, najteže je.
Ali i najljepše.

Namaste!
Voli vas vaša Eka!

Povezano: Probuđeni iz košmara – Transformacija strahova u slobodu