Sto puta sam naišla na neku tetu na šalteru koja je ljuta na cijeli svijet. I onda je ugledala mene… Ups…
Uvriježeno je mišljenje da su sve tete na šalteru uvijek ljute i bezobrazne. Osim nekoliko slučajeva za koje sam čula i možda poneki koji sam i osobno doživjela, iskustva su manje-više podjednaka i prilično negativna. Čovjek bi pomislio da u opis posla ulazi: „biti nestrpljiv, ne prihvaćati da ljudi ne znaju, striktno se držati svoga posla i ne davati dodatne upute.“
Moja „dobra“ iskustva sa šalterskim djelatnicima obično uključuju mlade cure koje su tek počele raditi, entuzijastične su i doista žele pomoći. Stara garda bi ih nazvala naivkama koje misle da mogu promijeniti svijet. A možda?…
Isto kao što stijenu ispire svaki nalet vala, tako se valjda i te tete osjećaju nakon silnih godina služenja. Svako pitanje je sigurno već čula, i ne samo jednom. Svaki korak u postupku joj je već u detalje poznat. A svako lice pred šalterom – jednako… I već je sama sebi dosadna što stalno ponavlja iste stvari. I na kraju dana, nitko ju ne pita kako je. Odlazi doma, ima svoje brige i probleme, i sljedeći dan opet rješava moje i vaše. Nema odmora i nema vremena za sebe.
Mislite li da su te tete htjele biti „ljute tete na šalteru“? Možda u nekom ludom snu i jesu imale ideju biti naivke koje će promijeniti svijet. Ali gdje je sve prestalo? Je li im itko rekao kako se to radi na šalteru i imaju li što je za to potrebno?
Jesu li ikoga od vas pitali što biste željeli biti kad odrastete i jeste li se toga sjetili kada ste odrasli? Što želite biti u životu? Naš obrazovni sustav malo drugačije funkcionira, je li? Zato ljudi završe škole, zaposle se u velikim ili malim tvrtkama i ganjaju ono što je društveno prihvatljivo. A kada shvate da su pogriješili i da ih ono što imaju ne ispunjava – više nema povratka.
Upoznala sam mnogo ljudi koji su nakon godina rada i ostvarenja većine zemaljskih ciljeva došli do zida preko kojeg nisu mogli prijeći. Osjećaj bespomoćnosti i praznine umanjuje sve stečeno. Koja je svrha? I što dalje?
Teško je odlučiti se na promjenu. Posebno ako to zahtjeva puno rada. Kako će teta na šalteru promijeniti išta ako nema vremena posvetiti se sebi nego je tu samo da ispuni naše zahtjeve, popuni naše formulare, uputi nas na drugi šalter… Jeste li ju ikad pitali kako je i uputili joj smiješak?
Kada uđete u žrvanj svakodnevice, teško je izaći iz toga. Ali može se. Ako niste zadovoljni, potrebno je pokrenuti promjene. Prvi je korak pitati sebe „jesam li ja teta na šalteru“ – ljuta, zlovoljna, umorna i nedostupna? Ili sam naivka koja misli da može promijeniti svijet i traži načine?
Bez obzira na godine, znanje i okolnosti uvijek možete početi iznova. Pronađite inspiraciju u sebi, u okolini, u dragim ljudima i budite promjena koju želite vidjeti. Sada.
