Rečenica nije strašna sama po sebi, no ono na što implicira većini djece šalje vrlo jasno poruku – bit će svega kad dođemo kući.
Ranijim generacijama se ova rečenica urezala duboko u sjećanje. Roditelji su nam je često znali uputiti, pogotovo kad smo bili u gostima. Tu rečenicu su nam znali uputiti kada bismo bili nestašni, nemirni ili kada bismo napravili neki problem zbog kojeg bi nas trebalo prekoriti, a roditelji to nisu mogli jer smo bili u gostima. Rečenica nije strašna sama po sebi, no ono na što ona implicira je većini djece slalo jednu vrlo jasno poruku – bit će svega kad dođemo kući. Nekima su roditelji u gostima šaptali: „Doći ćemo kući!“. A kod kuće: „Otići će gosti!“. I toga su se djeca strašno bojala. Znala su da će biti na neki način kažnjena. Bilo verbalno deranjem, bilo batinama, bilo ucjenama i slično. Rečenice su to koje lome karakter i stvaraju slomljeno dijete.
Lomljenjem karaktera nećete dobiti idealno već slomljeno dijete
Danas će većina te djece, koja su u međuvremenu postala svoji ljudi, reći da su svi ispali manje više dobro. Da su te batine možda i zaslužili. Kasnije se u životu ispostavilo da neka od te djece pate od imposter sindroma (sindrom varalice). Da nemaju svoj stav. Da su postali people pleaseri i slično. Čudimo se kako nam je teško biti svoj. Kako nismo dosljedni u odlukama koje donosimo. Kako se previše prilagođavamo drugim ljudima. Kako teško donosimo konačne odluke iza kojih trebamo stajati s obje noge. Jedna stvar je što mi nemamo fizičkih posljedica takvog odgoja, a sasvim drugo su emocionalni i psihički ožiljci takvog načina odgoja. Oni su nevidljivi, ali često se znaju duboko ukorijeniti u naše samopouzdanje i sliku o sebi.
Na koliko odluka je to u našem životu utjecalo, kao što su odabir srednje škole, odabir fakulteta, odabir posla, zauzimanje za sebe na poslu, vrednovanje samih sebe kao jednakih drugima i slično. U koliko konfliktnih situacija se nismo znali zauzeti za sebe jer su nas odgojili da budemo (pre)poslušni, da ne odgovaramo tim tonom i slično? To su bile situacije u kojima se naš karakter trebao oblikovati, a ne lomiti.
Tu većina roditelja promaši ceo fudbal jer zbog nemogućnosti nošenja s vlastitom frustracijom, oni idu do krajnjih granica djetetovog osobnog integriteta. Lomljenjem karaktera nećete dobiti idealno već slomljeno dijete.
Povezano: Emocionalni ožiljci koji vas prate čitav život
Strah od vlastitih roditelja je poguban za emocionalni i psihički razvoj djeteta
„Ja sam te stvorila, ja ću te i uništiti!“ Ovo je samo jedna od famoznih odgojnih rečenica koje su djetetu poručile – ako me ne budeš slijepo slušao, ništa od tebe! Mada nemam argumenata za nešto, slušaj me isključivo jer sam ti mama/tata! Nakon dvadeset godina se ti isti roditelji čude kako se ne možete zauzeti sa sebe pred šeficom, a oni su vam sve dali?! Čude se kako ne možete reći prvom susjedu iznad vas da vam ide na živce kada radi trening u 22 sata. Čude se kako ne možete zadržati vezu duže od par mjeseci, jer eto, oni su vam bili idealan uzor.
Jedan od prijatelja kojem sam spomenuo ovu rečenicu rekao je da je ta rečenica bila njegovo prvo religiozno iskustvo – jer su mu roditelji rekli kad su došli kući da će „Vidjeti svog boga“ ili „Ubit ću boga u tebi.“ Da se razumijemo, ja nisam za to da se djecu na ovakav način kažnjava fizički i psihički. U konačnici, vi dobijete dijete koje je poslušno ne zato što to želi, nego iz straha. Znači da živi u strahu od vlastitih roditelja. To je pogubno za emocionalni i psihički razvoj djeteta. Ljudi koji vam trebaju biti najveći oslonac i sigurna luka, pretvore se u čudovišta iz ormara koja vas teroriziraju svaku večer.
Ne dozvolite da se izgube
Kako se u takvoj atmosferi ljudsko biće željno maženja, podrške, ohrabrenja i potpore može uopće razviti u samostalnog, samosvjesnog i samopouzdanog čovjeka?
A vjerujem da bi upravo to htjeli roditelji kada pričaju o budućnosti svog djeteta. Samo ono što oni trenutno, svakodnevno rade neće kod djeteta dovesti do rezultata koje oni žele. Dovest će do toga da djeca kad narastu ne znaju što žele i ne znaju tko su. Jer su negdje na putu odrastanja izgubili svoje autentično JA. Pokušavaju biti ono što netko drugi želi da oni budu.
Povezano: Ako vješto razgovarate s djecom, možete im pomoći u izgradnji budućih snova
Povezanost iz „dječjih“ dana bit će temelj odnosa kada porastu
Kad postavljate djeci granice, osigurajte im da se oni unutar tih granica osjećaju voljeno i prihvaćeno od vas. Da znaju da i kad pređu granicu i dobiju određenu odgojnu metodu kao logičnu posljedicu svog ponašanja, da vi njih i dalje volite i cijenite. Nasuprot ovakvog podržavajućeg odgoja stoji rečenica koji neki roditelji kažu svojoj djeci: „Ja te volim i dok te tučem.“ Zamislite da tu istu rečenicu dečko govori vašoj kćeri. Bili vam ta rečenica i dalje bila prihvatljiva?
Nastojte da se vaša djeca ne osjećaju posramljeno, emocionalno ucijenjeno ili odbačeno. Imajte vremena za njih nakon posla, mada ste sigurno umorni i iscrpljeni. Neka vam druženje i maženje s djecom napuni baterije. Uživajte u njima dok su mali i izgrađujte odnos s njima. Upravo će vam ta povezanost iz „dječjih“ dana biti temelj za odnos kada porastu i dok pokušavaju biti samostalni. Puno je lakše poletjeti iz gnijezda kada znaš da mama stoji iza tebe, nego kad nikog nije briga kako će proći tvoj prvi let.
“Ako želite da vam djeca postanu dobri ljudi, potrošite na njih duplo više vremena i duplo manje novca.” (Abigail Van Buren)
Matej Čuljak
Vaš psiholog
