Proteklih nekoliko dana sam razmišljala o tome pronađemo li mi žene zaista uvijek razlog da se žalimo na nešto u svojim emotivnim odnosima, da “zvocamo” svojim partnerima, ili sam to samo ja?
Došla sam do zaključka da nisam samo ja. Promatram svoje prijateljice, poznanice, okolinu i definitivno je nama ženama u krvi da nešto dirigiramo, vodimo, govorimo, opominjemo, učimo. Uglavnom, to sve upućujemo muškarcima, jer najčešće ne znaju sami. Ili su nespretni, ili teško da će se snaći bez ženske ruke. I onda, muškarci govore da žene zvocaju!
Na primer, kako da okupaju bebu, dijete. Ako nisu to nikada radili, prvo će pogledati od žene, ili će je pitati za smjernice, pa će uz nekoliko kupanja djeteta zajedno s njom naučiti sami. Za razliku od njih, žena će se morati sama snaći i sama naučiti. Možda će joj prvih par dana pomoći babica ili mama, ali opet će ona biti najduže sama sa svojom bebom. Morat će, kako zna i umije, naučiti većinu stvari o brizi i o bebi.
Ako muškarci uzmu pospremati kuću, rijetko koji će je spremiti onako kako je žena pospremi. Ofrlje će odraditi ono što se ne vidi; neće počistiti ispod kreveta, neće obratiti pažnju na prašinu u ćoškovima. Ali žena hoće. I onda će mu ona reći (zvocati) da sljedeći put obrati pažnju i na te stvari jer se one neće same od sebe počistiti. Ako ih on ne očisti, ona će ići za njim. A ako je tako, onda je bolje da on uopće ne posprema kuću, već da ona odradi sve od početka do kraja, kako valja.
Povezano: Lutala sam iz veze u vezu i pronašla odgovor postoji li onaj pravi
Mamini sinovi
Elem, mi jesmo naučene da im govorima što i kako treba. Zapravo, nitko nas tome nije učio, nego vidimo da ne znaju sami, da bez nas jedva žive. Uđite samo u stan prosječnog muškarca. Ili mu mama čisti, ili žena, ili ako je sam, unajmi spremačicu. Opet je to neka žena u pitanju. Ili, ako potpuno sam živi i nema spremačicu, onda je najčešće taj stan strah i jeza od aljkavosti. Dok, ako uđete u stan žene koja živi sama, ili mužem i djecom, ili s roditeljima, zaposlena je i ima stotinu obaveza tijekom dana, ipak vodi brigu o stanu i drži sve pod koncem.
Nemojte me pogrešno shvatiti, naravno da postoje izuzeci i u jednom i u drugom slučaju. Postoji X aljkavih žena, isto kao i X pedantnih muškaraca. Ali ja pričam u globalu, ono što je u pitanju kod većine. Naročito na Balkanu i kod maminih sinova koji su većina.
Činjenica je da su žene one koje više vode brigu o djeci i odgajanju djece, o prostoru u kojemu žive, o spremanju, kuhanju. Nama je urođeno da budemo nježnije od muškaraca i da brinemo, kako o stvarima, tako i o ljudima, djeci, jer nam je priroda nježnija.
Jedan u nizu primjera
Moja prijateljica i njen muž imaju dijete od 3 godine koje je trenutno u fazi kada često bude bijesno i agresivno. Prirodno je i normalno da dijete u tim godinama pokazuje prve znakove agresije, koji se upravo tada trebaju usmjeriti da se osjećaju i otpuštaju na pravi način. Toga je ona kao majka svjesna, ako joj je dijete bijesno i agresivno, ona ne poludi, već smiri dijete. Pokuša pronaći način, i poslije milijun načina, jedan upali. Međutim, muž s druge strane, ne zna smiriti dijete, jer se i on iznervira i postane bijesan. Umjesto da može razumjeti da njegovo dijete prolazi kroz fazu kada prvi put osjeća takve emocije i da smiri svoje dijete, on dozvoli da ga dijete iznervira i da postane isti kao svoje dijete od 3 godine.
Što onda žena mora učiniti? Onda ona, nesretnica, mora smiriti i dijete od 3 godine, a i muža koji je očigledno odrastao muškarac s mozgom djeteta od 3 godine! To je samo jedan u nizu primera koje svakodnevno čujem od svojih prijateljica i poznanica iz njihovih brakova i partnerskih odnosa. Muškarci su danas postali kao djeca, stoga ako se odlučite imati djecu, prvo se zapitajte: “Imam li već dijete? Je li moj partner dijete o kojem moram voditi računa i kojem moram objašnjavati mnoštvo stvari, učiti ga svemu?”
Jer, ako je odgovor da, bolje idi potraži pravog muškarca. Sigurna sam da neće biti lako pronaći ga od oceana djece u odraslim tijelima, ali također sam sigurna da ako budeš dovoljno uporna, pronaći ćeš ga.
Partneri prije svega
Tako, na kraju ove kolumne, postavljam pitanje i sebi, a i vama: “Nije li onda normalno da žene “zvocaju”, zanovijetaju, vazda nešto zahtijevaju i traže, žale se?” Pobogu, udale su se za odrasle ljude, a ne za djecu! Očekivale su partnera, partnerski odnos, a ne odnos u kojem moraju same voditi brigu o svemu!
Moje mišljenje je da bi i muškarci bili isti, oni koji zvocaju, da moraju svojim ženama objašnjavati sve do u detalje. Ako ti muž zamjera što vazda zvocaš, pitaj ga je li sposoban odraditi stvari kako valja bez da mu objašnjavaš ili će ih odraditi na pola i ostaviti ih tebi da ideš za njim i da ih dovršiš.
Također, pitaj ga da li bi on mogao da pored spremanja kuće, ručka, brige o djeci, poslu, voditi brigu o tome je li seksepilan i zavodi li te. Uglavnom čujemo kako su “žene te koje prestanu biti zainteresirane za seks u braku” što na žalost nije ni čudo, jer kako će ih više privlačiti vlastiti muževi koji se ponašaju kao djeca.
Ne bacam hejt, već pišem o realnosti.
Nadam se da će žene podići svoje standarde i da neće više birati djecu u tijelima muškaraca. I nadam se da će svi ti muškarci zapravo odrasti i postati podrška svojim ženama kakvi bi oduvijek i trebali biti.
Tada, sigurna sam, žene više neće zvocati. A i seks će cvjetati. Bit će i zavođenja, i ljubavi, i seksepila. Ali i muškarci će biti ono što trebaju biti. Sposobni.
I oslonac kada se osloniti mora. Vjetar u leđa. Podrška i stabilnost.
A prije svega, bit će partneri.
Namaste!
Voli vas vaša Eka
Povezano: O toksičnoj i zdravoj ljubavi
