Jutro, jazz, kava i kolumna. Boga mi, ima zapadnog svijeta i u Indiji. Ili ga može biti, ako ga same napravimo.

Pored duhovnih praksi koje mi zauzimaju veći dio dana, ipak sam ostavila vremena za posao, pisanje kolumni i tekstova, uređivanje videa i odgovaranje djevojkama iz mog mjesečnog kluba na mejlove. Četiri sata dnevno više je nego dovoljno da odradim poslovno sve što treba za jedan dan, a onda ostatak dana ponovo lebdim u duhovnom svijetu koji se zove Radhakund. Selo je to, duboko u Vrađu, dijelu Uttar Pradeša, ogromne zemlje Indije, a ovo je moja ispovijest o odlasku za sobom.

Što znači duhovni svijet kada živimo u materijalnom?

To znači da su nam osjetila obuzeta mišlju o Bogu i služenju Boga na bilo koji način, dok su u vanjskom svijetu naša osjetila obuzeta zadovoljavanjem našeg uma, tijela i ega. Međutim, kada počnemo manje misliti na sebe, a više na Višu Silu, Univerzum, Boga, nazovite kako želite, onda se zapravo počinje živjeti.

Zamisli radiš, a ne za sebe! Zamisli umaraš se, a nemaš baš nikakve nagrade za to! I zamisli, uživaš u tome!
Teško je to pojmiti, ako to niste iskusili. Čim se riječ “služba” upotrijebi, kod ljudi se javlja odbojnost, jer ne žele nikome služiti, pa misle: “Kakvo služenje i kakav sluga? Kome da budem sluga?!” Ego se bori, ne dopušta mislima ni sekunde da odstupe od zadovoljavanja našeg tijela. A riječ služba sama po sebi ruši ego, upravo zato što fokus nije na nama, već na davanju zadovoljstva nekom drugom, bez ikakve nagrade za nas na kraju. To je ono što ego mrzi, ono što ga ubija.

I onda se pitamo: zašto nisam sretna?

Moj život prije odlaska

Pa, kako da budem sretna? Otkad sam se rodila, pokušavam sebe usrećiti, i to mi ne ide. Pokušavam biti zadovoljna i ispunjena u životu koji živim, svakodnevno se trudeći na mnoštvo različitih načina da to postignem. Završila sam škole koje su mi dale dobre diplome, mislila sam kako je to put do ispunjenosti. Zaposlila sam se na dobrom poslu, i to sam mislila da će me zadovoljiti. Trudila sam se da dobijem bolju
poziciju na poslu, veću plaću za tih 500 eura. Mislila sam kako će mi baš tih 500 eura olakšati život i kako će mi baš to biti rješenje većine problema. Kupujem sebi lijepu garderobu koja me usreći dok je kupujem i kada je prvi put obučem, ali nažalost, čim to prođe, prođe i moja zadovoljenost i ispunjenje. Onda pronađem novu torbu, nove cipele i kaput. Radujem se ponovo toj sreći dok skupljam novac i poslije odlazim u šoping, samo što se onda još dodatno nadam da će ona duže potrajati.

Ulazim u veze s muškarcima kao samostalna i nezavisna žena, uživajući u odnosima bez da od muškaraca zavisim. Bez da bilo što očekujem, osim možda dobrog koktela, malo lijepih manira i sigurno dobrog seksa. Imam prijateljice s kojima pričam o svemu što mi je na pameti, kojima se mogu povjeriti i na koje se mogu osloniti ako negdje gori. S majkom sam kao prijateljica.

Povezano: Kolumna o jednom Balkanu i dalekoj Indiji

Sve te sreće jako brzo završe

Ipak, ponovo se često probudim nervozna. Ponovo se sve te sreće jako brzo završe. Nakon koktela i dobrog seksa, taj osjećaj koji je trajao nekoliko sati i koji me je zadovoljavao je nestao. Jutro nakon alkohola je mamurno i teško. Zaljubim se u budale koje samo pričaju, ali ništa ne čine, pa me vrte oko malog prsta dok samu sebe lažem kako možda ovog puta nisu toksični, već normalni muškarci. Nakon razgovora s prijateljicama ipak moram leći sama u krevet, i nešto me iznutra tišti. Kao da sve ovo što živim ipak nije moj maksimum. Kao da sreća koja traje ipak negdje postoji. I kao da put na kojem sam trenutno nije put do nje.

Ali godine prolaze, a ja nastavljam živjeti u laži. Nastavljam tražiti sreću svuda oko sebe, kupujući, postižući ciljeve, zarađujući više, ostvarujući namjere, mijenjajući partnere. Uporno i uspješno potiskujem taj osjećaj iznutra obavezama, starim navikama, okupirajući svoj um kada me podsjeti da sreća ipak postoji, ali je ja ne tražim na pravim mjestima i s pravim ljudima, radeći sve samo da ne ostanem sama sa sobom i svojim mislima. Kada ostanem sama sa sobom, izgubim se, jer uviđam da sve što živim život je robota, običnog i prosječnog čovjeka koji ni za što drugo ne zna, osim za ono što je već viđeno i već pokazano. A malo tko je pokazao pravu sreću. I ako ostanem sama sa sobom, misli mi govore: “Idi odavde! Idi u Indiju! Idi na kraj svijeta! Traži ljude koji ne žive po šablonu! Pronađi ih! Oni su put!”

Ludost, zar ne?

Što će biti ako barem ne pokušam pronaći pravu sreću

Kako onda da ne pokušavam pobjeći od svojih misli, kada me tjeraju na ludost? Zato ih potiskujem. Zato živim kako živim i ne usuđujem se misliti na te nenormalne i neosnovane ideje. Kako da otputujem na kraj svijeta? Što ću u Indiji, najprljavijoj zemlji na svijetu? Da ostavim posao i sve što sam do sada gradila? Kako ću zarađivati, od čega ću živjeti? Koje ljude da tražim? Sama da odem i tek tako samo bacim u vodu sve što ovdje imam? Ljudi će misliti da sam totalno skrenula!

Ali nakon godina odlaganja tog osjećaja, zapitah se: “Što ako ovdje nikad ne pronađem sreću? Tolike godine se trudim, ali ne ide. Što će biti ako je barem pokušam pronaći prateći ovaj osjećaj i svoje lude misli? Uvijek se mogu vratiti kući. I svom poslu. I starom životu. Što ako pokušam zatražiti sreću od Boga? Što ako Bog postoji? Ako On, Univerzum, tko god da je, čuje sve što želimo, ali nas toliko voli i poštuje da nam ništa neće dati bez da sami zatražimo, jer poštuje našu slobodnu volju i izbor? Što ako nas toliko voli da nam želi dati šansu da sami tražimo sreću, kao što to oduvijek radimo?” Sve dok jednom ne stanemo i ne kažemo naglas: “Odustajem od traganja za srećom u ovom svijetu! Pokaži mi TI put! Pokaži mi gdje i kako da je nađem, jer ja ne uspijevam! Ti možeš sigurno bolje od mene, ti si Univerzum, ti sve znaš! Uputi me!”

I što ako nas čuje?
Mene jeste.
I eto me u Indiji.
Negdje na kraju svijeta, u selu gdje “služba” donosi vječnu sreću. Ne onu koja nestane poslije jednom nošene torbe ili cipela, već onu koju traje.

Ispovijest o odlasku: sada živim zadovoljno, jer znam kamo idem

Od početka, pa do ovog trenutka, dug je bio put, i još uvijek traje. Još uvijek nisam ni na pola. Ali sada živim zadovoljno, jer znam kuda idem. Više ne lutam, više ne tražim sebe, više nisam izgubljena. Na stabilnom sam putu, dok koračam i služim samoostvarenim dušama, te tako moja osjetila kušaju pravu slast ispunjenosti, a ne materijalne prolaznosti.

I balansiram. Između neba i zemlje, duhovnog i materijalnog, Indije i Europe, molitve i kave. U svetom selu, uz tu kavu, taj jazz i te kolumne. Dok za koji sat ponovo ne odem u šetnju, bosa obilazim hramove i sve te svece koji su vječno okupirani Bogom. Ja nisam ni blizu njihovoj sreći, ali više nisam ni blizu patnji zapada.

Moj recept balansa je: okružena mirom i molitvom, uz dobru kavu, seks i jazz.

A koji je tvoj? Gdje je tvoja sreća? I, jesi li počela od sebe?

Veljača 2024.
Radhakund, Indija

Povezano: Odnos sa sobom – Kako reći NE svome egu, a DA svojoj intuiciji?