Veli moja baba, da za vrijeme punog mjeseca nije dobro izlaziti iz kuće. Čudne se stvari događaju.

I nemaš pojma da te u stopu neobični likovi prate. Podmeću ti noge. Bolje da padneš ti, nego oni. Rugaju ti se. Unose u lice. Spasi se kako znaš i umiješ. Pun mjesec i najbistriji um pomuti.

– Baba, a mogu li ja samo na pet minuta u kafić?
– Nemoj, kad ti veli tvoja baba. Drago moje, ima i u nas kave!

I tako moja baba loži peć. Omotala se nekakvom plahtom i stalno nešto mrmlja. Pa poskoči. Pa zapjeva. I vadi žar iz peći. Prelije ga vodom. Vidim ja više bijeli oblak, nego svoju babu. Da nije nestala, ne daj Bože pobjegla na mjesec! Kako i ne bi jadna? Kada smo neposlušni. Tvrdoglavi. A baba zna. Ona sigurno zna više nego mi “musavi musavci”, pa živi već devedeset godina.

– Oh, baba živa si! Hvala Bogu da je tako. Idem ja u šetnju.
– Nemoj, kad ti veli tvoja baba. Evo, ja se sada vratila s ulice. Tamo ne znaš tko koga laže. Tko komu jamu kopa, bistri um muti. I novac izvlači iz praznoga džepa. Čudni su ti likovi moj sine. Pun je mjesec. Ostani doma.
– Ma, idem ja. Nitko mi ništa ne može.
– S kim ćeš hodati ruku pod ruku? S mjesecom, je li? On se sjaji. On obećava. Laže i vara, samo da te pridobije. Bolje da ja pođem s tobom, sine moj.
– Vidi baba, ugasla ti peć! Što ćeš sada? Ja znam što ću ja! Bježim iz kuće van! Baš me zanima, hoće li i meni pun mjesec um pomutiti!?

Povezano: Ne diraj moju šalicu za kavu