Negdje sam pročitala da se zapravo ne debljamo, nego u našim ormarima žive patuljci koji smanjuju našu garderobu. Samo što u mom ormaru nije bilo patuljaka, nego je u mojoj glavi depresija.
Depresija i debljanje
Tada još nisam bila svjesna koliko je uzela maha. Odjeća mi je postajala sve tjesnija. Ormar je bio pun stvari koje sam voljela i željela nositi, ali u sve manje komada sam mogla stati. Depresija i debljanje idu ruku pod ruku. Špekec oko struka je uredno napredovao. Žene se debljaju na razne načine. Nekima se poveća guza, ali to je danas u trendu, pa je ok, pogotovo ako im se salo ne nakuplja oko struka pa barem struk mogu istaknuti. Neke se debljaju samo u gornjem dijelu tijela. Oblik kruške, jabuke, pješčanog sata…
Oversize
Ja sam se debljala jednakomjerno od čela do nožnih prstiju i to je bilo nemoguće zakamuflirati. Lice, ramena, leđa… Svi rukavi su postali tijesni, pa mi ruke više nisu stale u omiljene sakoe, kapute i košulje. Uporno sam odbijala kupovati veću odjeću, jer… smršavit ću. Godinu dana nosila sam sam samo jedne hlače, koje sam jedva uspijevala nekako zakopčati, i 3 košulje u koje su mi ruke stale. Kupovala sam odjeću i dalje, ali moju prijašnju veličinu, jer… smršavit ću. Onda više nisam mogla podnositi odjeću u kojoj sam bila stisnuta, rukave koji su žuljali kao pretijesne cipele pa sam počela kupovati široku odjeću u nadi da ću tako skinuti i kile. U to vrijeme je započeo trend oversize odjeće pa sam bila i u trendu. Kao, ne kuži se da sam debela, nego, nosim oversize majice, košulje i tunike.
Izula sam se iz omiljenih cipela i čizama na petu i počela nositi glomazne tenisice, cipele i gležnjače. Srećom, i to je bilo u modi, pa sam opet bila u trendu. A zapravo sam htjela biti nevidljiva, stopiti se u masi da me nitko ne primijeti. I to je trajalo.
Pokušala sam s raznim dijetama, skinula bi 5 kila, i onda se nagradila, pa dobila još 5, 7, i došla na 85 što je za mene bilo puno. S vremena na vrijeme obula sam štikle, ali sam osjećala kao da će se potpetice slomiti pod tom težinom i vratila ih na policu. Onda sam odlučila da sam visoka i krupna, pa mi je bilo mrvicu lakše iako sam svojoj novoj silueti u ogledalu govorila – kako si debela.
S 50 više ne moram biti vitka i savršena
Došla je i perimenopauza i još više špekeca oko struka, trbuha. U jednom trenutku sam si počela izgledati koliko-toliko ok. Bila sam ispod 80 kila, odlučila da sada kad imam 50 godina više ne moram biti vitka i savršena, nego eto, sad imam 50 i smijem biti krupna.
Pokušala sam se vratiti svojim štiklama, ali sam imala osjećaj da ako izađem u njima van da će svi upirati prstom u mene i rugati mi se. Jer što tebi pada na pamet, što si to obula, svi oko tebe nose tenisice. Onda sam pomislila da ne zaslužujem nositi visoke pete i lijepe cipele jer više nisam uspješna u poslu, jer mi je depresija uzela svu strast, svu energiju, uživanje u poslu, a visoke pete mogu nositi samo samouvjerene uspješne žene. Ja to više nisam bila, pa ih više ni nisam bila dostojna. Barem sam tako mislila. Trebam nešto postići u životu, trebam opet postati netko da bih mogla nositi visoke pete. Tako mi je rekla moja depresija. Znam da vi razumijete koliko je to pogrešno…
Primijetila sam da više ne plešem i ne pjevušim
Cijeli život bila sam vitka. Nekad čak i koja kila premalo. Na porod sam išla s 80 kila, doma sam došla sa 75 i dosta brzo sam se vratila na mojih idealnih 65. Vježbala sam jogu, čemu su se svi čudili. Bila sam hiperaktivna i puna života pa im mirna joga nije nikako išla uz mene i moj karakter. Ali u jogi sam uživala. Malac bi zaspao oko 23 sata, obavila bih sve po kući što je trebalo i oko ponoći krenula s jogom. U to vrijeme obožavala sam plesati. Čim bih čula glazbu, tijelo mi se samo počelo gibati u ritmu glazbe. Nakon nekog vremena sam primijetila da više ne plešem po kući dok obavljam poslove, dok kuham, da ne pjevušim dok se vozim na posao. Uvijek raspoložena, uvijek nasmijana, uvijek vesela, takvu su me ljudi znali.
Sve je to nestalo. Jogu više nisam odavno radila, a kad bih i pokušala, špekeci su mi smetali da napravim asane. Pa sam odustala. Patuljci iz ormara. Možeš si misliti.
Hrana mi je bila jedino zadovoljstvo
Svaki kilogram sam s guštom naslagala. Hrana mi je bila jedino zadovoljstvo. Jedenje, žvakanje hrane mi je bilo jedino što sam voljela i što me činilo sretnom. Jela sam sve što mi je došlo pod ruku. Imala sam samo jedan obrok dnevno, doručak sam redovito preskakala, nakon ručka sam neprestano nešto jela. Taj jedan obrok trajao je od ručka pa sve do trenutka kad sam išla spavati. Po noći sam se budila i obavezno opet nešto jela. Moje prejedanje bilo je strašno. Natrpavala sam se hranom skroz dok nisam imala osjećaj da će mi se trbuh raspuknuti. Onda bi mu dala malo odmora, pa opet, pa odmor, pa opet i tako do spavanja.
Budila bih se umorna, jer je svu tu hranu trebalo probaviti. Neprestano sam bila umorna. Onda sam srećom prestala. Ne, jer sam se iskontrolirala, nego je prošlo samo od sebe. Shvatila sam da kad na večer ne jedem slatko, da se probudim odmorna. Pa sam prestala na večer jesti, iako to s vremena na vrijeme zaboravim, pa se natrpam prije spavanja i opet se probudim umorna.
Zavidjela sam ženama koje voljele svoje tijelo i s kilogramima viška
Bilo me sram. Bilo me sram kad sam srela nekoga tko me znao kao vitku. Bilo me sram da me vide ovako debelu. Poraženu. Zavidjela sam ženama koje su višak kilograma nosile lijepo i ponosno. Koje su voljele svoje tijelo i s kilogramima viška. Željela sam da se i ja osjećam dobro u svojoj koži, ali nije mi uspijevalo.
Još uvijek čuvam omiljene traperice broj 28. Kad skinem par kila pokušam ih obući, ali ne idu na noge. Nekad dođem do toga da ih mogu navući na noge, ali ih ne mogu zakopčati, pa sam sretna, još malo i moći ću ih opet nositi. Pa se opet nagradim hranom. I tako u krug.
Sad održavam 79-80 kila, ali nemam snage otići na dijetu i skinuti još koju kilu. Sretna sam kad vaga pokaže 79,9, jer nije 80. To su moja mala veselja. Nisam od onih koje se debljaju i od čaše vode. Iako je jedna tiktokerica objasnila da se tijelo sastoji od vode, i da ako piješ puno vode da to i vaga pokazuje, i da mi debeli ljudi u stvari nismo debeli, nego preplavljeni. Dobra fora, nasmijala me. Ja sam bila preplavljena depresijom.
Nedavno sam odlučila vratiti se sebi
Nedavno sam odlučila vratiti se sebi, odbacila bakandže i počela se oblačiti kao prije. Nekad obujem i omiljene štikle. Iako me i dalje prati osjećaj da ih nisam dostojna i da će mi se netko rugati, trudim se, pokušavam. Pravim se da idem na neki važan događaj na kojem je ok nositi štikle. Nekad su bile moj zaštitni znak, imam ih puno.
Prve balerinke kupila sam s 40 jer sam živjela na 4. katu u zgradi bez lifta. Bilo mi je teško nositi špeceraj u štiklama, pa su balerinke to olakšale. Ali i dalje sam bila stalno u štiklama. Sve dok me depresija nije pojela, odnosno ja nju.
Kad vidim negdje sređenu ženu u štiklama pomislim, ako može ona, pa mogu i ja. Ali opet, pomislim da ih nisam dostojna. Jer moram opet postati netko, moram prestati biti luzer. Moram ponovo pokrenuti svoj posao da bi ih ponovo bila dostojna. Da, znam da depresija nije dobar savjetnik…
Izvana moćna i samouvjerena, iznutra slomljena
Nedavno sam bila na jednom eventu. Obukla sam lijepe hlače, sako i lijepe cipele. Prijateljica mi je rekla da super izgledam, moćno i samouvjereno. Ali iznutra sam bila sve samo ne moćna i samouvjerena. Bila sam slomljena. Prije tog eventa sam bila strašno anksiozna, jer moram među ljude. Među uspješne ljude. Sakrit ću se negdje u kut gdje me nitko neće primijetiti i nadam se da me nitko neće ništa pitati jer nemam što reći.
Dane provodim radeći ono najnužnije, da mogu preživjeti, platiti stanarinu i životariti. Slobodno vrijeme provodim pred televizorom. Danima ne izlazim iz stana jer mi se ne ide među ljude. Odlazak po špeceraj mi je težak, ili kad moram izaći zbog posla. Onda, kad sam već vani, oprala sam kosu, našminkala se, uljudila se, odem na kavu s jedinom frendicom koju još uvijek imam.
Više ne znam za što sam sposobna, više ne znam što znam.
Posao mi je bio sve. Strast s kojom sam radila svoj posao se potpuno izgubila. Posao mi je bio potvrda da vrijedim. Strah me preuzeti neki projekt jer ne znam kad će me opaliti mrak depresije i kad ću postati nesposobna raditi, a ne mogu iznevjeriti klijenta. Izgovaranje mi je nešto najgore. Nikad si to nisam dopuštala. Nema izgovaranja i izmotavanja. Sve sam uvijek napravila na vrijeme, iznad očekivanja i to me činilo jako sretnom. Kakav dobar osjećaj je to bio. Nisam ga već dugo osjetila.
Autorica: anonimna čitateljica
Serijal “Iz dnevnika depresivne žene”:
1. Dijagnoza depresija
2. Zaboraviš tko si jer predugo traje tvoja unutarnja borba
3. Probudila sam se uobičajeno, a onda me obuzeo demon depresije
4. Sretno lice
5. U bolnici je bilo lijepo, na početku
6. Depresija u božićno vrijeme
7. Nepobjedivi heroj je u meni
8. Život u pratnji depresije
9. Depresija i debljanje, kombinacija koju ne želite
10. Načini borbe s depresijom iz mog osobnog iskustva
11. Imaš li pravo na depresiju?
12. Svjesna sam zapravo svega
Napomena: Sadržaj na portalu, uključujući iskustva čitateljica, kreiran je i objavljen u informativne svrhe. Nije zamjena za profesionalni medicinski savjet i ne treba se na njega oslanjati kao na zdravstveni ili osobni savjet. Uvijek potražite savjet svog liječnika ili drugog kvalificiranog zdravstvenog stručnjaka za sva pitanja koja imate u vezi sa svojim zdravljem ili medicinskim stanjem.
