Vraćam se doma, već je pao mrak. Slušam radio, klima me fino hladi, nosim doma večeru. Kinesko s rezancima, mljac. Odjednom mi iz mraka pred auto izleti biciklist.

Ne, nije tu zebra, ali on je odlučio da će baš na tom mjestu prijeći cestu, bez da gleda ide li auto. Zakočila sam i izbjegla bliski susret koji je mogao završiti u najmanju ruku loše. Moja večera prosula se po autu, a ja sam prosula svakakve riječi koje ovdje ne smijem napisati. Biciklisti svjesno ili nesvjesno znaju dovesti vozače automobila u neugodne situacije. Meni se dogodilo jednom.

Zašto se auti moraju voziti baš po cesti!?

Zamisli, auti se voze po cesti, pa ako želiš prijeći cestu zbog njih moraš stati, gledati lijevo i desno da vidiš hoće li koji naletjeti po kolniku. Zebra te ne zanima jer ne želiš prijeći cestu preko zebre. Ideš kraćim putem, žuriš. Ili ne žuriš, nego eto tako se voliš voziti na biciklu. Slušalice u ušima, slušaš neku super stvar i izletiš na cestu na mjestu gdje nema zebre. Možda nisi ni skužio da je neki auto zakočio da te ne udari, jer si u svom filmu. Vozaš se, vjetrić u kosi, i sve je super. Nastavljaš voziti dalje svoj bicikl, a nisi ni svjestan da si upravo izbjegao pad, ozljedu, slomljenu nogu ili ruku, gadnu ogrebotinu, potrgani bicikl, i tko zna što sve ne… Nestao je u mraku.

Večera servirana na podu automobila

Ok, stižem na parkiralište. Sparkirala sam se imala sam što vidjeti. Kad sam zakočila da ne bih udarila biciklista, kinesko s rezancima se prosulo po cijelom suvozačkom sjedalu, i ispred sjedala, i ispod sjedala, po vratima. Ništa od kineske večere. Ali unutrašnjost auta ima novo ruho. Kineski rezanci na sjedalu i podu auta izgledaju toliko loše i bljak da sam pomislila da ću ih izbaciti iz svog jelovnika. Nevjerojatno kako nešto može izgledati divno i primamljivo na tanjuru, a na podu auta kao…. ne, ne mogu to napisati, ne mogu ih ogaditi i sebi i drugima. Potisnula sam taj prizor.

Kineski umak na dlanu

Nego, vani je i dalje mrak, a ja moram pokupiti rezance. Palim unutarnje svjetlo u autu, izlazim iz auta, zatvorim vrata. Nemam s čime pokupiti večeru koja se servirala po podu auta, nego s rukama. Gepek pun špeceraja. Vadim van vrećice sa špecerajem jer, sad ću gurnuti ruke u umak i rezance, pa da ne prljam ostatak auta. Ljeto je i moram dobro pokupiti rezance, jer ako toga ostane, usmrdjet će se tako da svi mirisni borići ovog svijeta neće moći pomoći. Ok, očistila sam rezance, napacanim rukama zatvaram vrata auta suvozačke strane, uzimam vrećice, ključeve, sve je masno i puno finog kineskog umaka. Otvaram vrata ulaza u zgradu laktom, idem pješke, da ne zaprljam lift, dolazim pred vrata stana, zamastim kvaku i ključeve još više, i huh, doma sam, mogu oprati kineski umak s ruku i svega na što sam ga prenijela.

Novi dan, taxi i kleme, igrajmo se asocijacija, pogodi što se dogodilo!

Svane novi dan. Lijepo ljetno, suncem okupano jutro. Najavljuju da će ići do 35 stupnjeva, tko će to preživjeti. Sreća, auto ima klimu, idem na sastanak, i tamo imaju klimu, svi svuda imamo klime, pa se nekako prežive te pasje vrućine.

Sjedam u auto. Ne pali. Pokušam ponovo. Ne pali, samo čujem kako se ključ okrene u bravi. Klik, pa povratni klik, onako, tihi tihi klik koji je tako tih kao da ne želi probuditi auto koji spava. Pogledam prekidač za svjetlo. Upaljen je. Znači, cijelu noć je moj auto obasjavao parkiralište pa su prolaznici i ponoćni šetači pasa, biciklisti, svi koji izlaze iz stanova kad ljetna žega prođe, mogli dobro vidjeti kuda hodaju. Ili voze bicikl.

Ne smijem zakasniti. Gledam hoće li naići susjed, koji po mogućnosti ima kleme. Nema nikoga. Sad već kasnim. Zovem taksi jer ću javnim prijevozom zakasniti pola radnog vremena. Na povratku doma zovem okolo kako bih pronašla nekoga tko ima spasonosne kleme. Ok, našla sam dobru dušu koja je mom akumulatoru udahnula život. Ali sad se moram malo vozikati okolo, onako, bez cilja, jer akumulator se mora napuniti. A trebala bih doma kuhati ručak. Naručit ćemo dostavu, kinesko s rezancima.

Radio je ušutio, tko će mi sada pjevati dok se vozim

Vozikam se tako okolo, a u autu neka neobična tišina. Ah, nisam upalila radio, neobično da se nije sam upalio. Palim radio. Ništa. Ne pjeva. Ne želi pjevati. Ja ne mogu pjevati jer nemam sluha, a i ne pjeva mi se. Vrišti mi se. A najviše mi se sluša radio.

Otišla sam tako u tišini do autopraonice da očistim ostatke kineskog umaka i rezanaca. Nije se usmrdjelo jer je auto srećom bio u dubokom hladu cijeli dan. Barem nešto.

Da rezimiramo ovu lančanu reakciju

Biciklist mi je izletio iz mraka pred auto. Zakočila sam. Kinesko s rezancima se prevrnulo i sve iz kutija je popadalo po autu. Kad sam izlazila iz auta nisam čula onaj zvuk uzbune „ding – ugasi svjetla, ding, ding – ugasi svjetla, ding, ding, ding“. Još sam i unutarnje svjetlo u autu upalila, da bolje vidim rezance. Otišla sam u stan, nisam vidjela svjetla ni „ding, ding, ding…“ Možda je dinganje i prestalo dok sam bila zabavljena rezancima na suvozačevom sjedalu i oko njega. Ispraznio mi se akumulator, morala sam zvati taxi, jedva stigla na sastanak, tražila susjeda koji ima kleme, našla kleme, auto uredno vozi, ali radio ne pjeva. Moram električaru da to sredi.

A što li radi onaj biciklist?
Nema blagog pojma što mi je priredio samo zato što nije htio prijeći cestu na zebri, pogledati lijevo i desno, ide li auto, hoće li mu stati na zebri da pređe cestu ko čovjek.

A što bi bilo da nisam uspjela na vrijeme zakočiti!? Kako bi ova priča završila? Bila bi to sasvim drugačija lančana reakcija.

Ovako je dobro prošlo. Biciklisti!