Nemam pojma kad je krenulo. Bila sam jako usamljena u svom djetinjstvu, nisam nikad nigdje pripadala.

U osnovnoj školi nisam bila popularna, zadirkivali su me se zbog moje kose i zvali me svakakvim imenima. Mrzila sam je. U srednjoj me više nitko nije zadirkivao, ali ja sam tada mrzila cijelu sebe. Onako, tinejdžerski. Pisala sam u to vrijeme pjesme. Jako mračne. Nemam pojma kad je krenulo, kao da cijeli život živim u pratnji depresije.

Starci su bili strogi. Tata je pio, stalno su se svađali. Nije bilo lijepo. Ne sjećam se ni jednog lijepog trenutka iz svoga djetinjstva. Nisam se nikad osjećala voljeno. Nisam nikad osjećala da sam dovoljno dobra. Nikad se nitko sa mnom nije ponosio. Barem ne preda mnom. Tati sam oprostila. Jer je bio alkoholičar. Mami nisam jer je bila trijezna i svjesna.

Zapravo cijeli svoj život nisam nigdje pripadala. To je jako teško. Ne pripadaš nigdje. Sam si, čak i kad su ljudi i prijatelji oko tebe. Bila sam neprestano gladna ljubavi, pažnje, pripadanja, poštovanja, da me se stvarno vidi, doživi ozbiljno, da sam osoba vrijedna ljubavi, nečije pažnje i poštovanja.

Nakon rođenja djeteta, počela sam osjećati da vrijedim, jednako kao i svi drugi ljudi. Možda zbog toga što sam vidjela da s djetetom radim sve kako treba, i da me netko bezuvjetno voli, gleda me tim okicama i vjeruje mi da sam sposobna brinuti se o njemu. Napokon sam se osjećala kao čovjek.

Na poslu sam bila sretna, obožavala sam raditi. Iako nisam nikad imala previše visoko mišljenje o sebi, mislila sam, to su moji dometi, i ja sam s time zadovoljna. Bila sam sposobna, probitačna, u svojoj nesigurnosti na neki način sigurna u sebe kad je posao bio u pitanju.

Radila sam posao koji sam voljela, imala dijete u kojem sam uživala i ekipu s kojom sam se veselila, plesala, pjevala, smijala.

Bila sam mu nebitna

Otac mog djeteta nije nikad bio zainteresiran za mene. Volio me na neki svoj čudan način. Ponašao se kao da sam glupa, nebitna. Bila sam mu nebitna. Patila sam u svom braku, jako sam patila jer sam ga voljela. Voljela sam ga toliko da sam se pitala hoću li imati ljubavi za dijete kad ga dobijemo, jer ljubav kojom sam ga voljela bila je veća od svemira. Bio je dobar prijatelj svima, samo meni nije. Ponižavao me, podcjenjivao me, jednom mi je rekao da me ne podnosi. Rekao mi je i da se naši prijatelji sa mnom druže samo zato što sam njegova žena, inače se nitko sa mnom ne bi družio.

Unatoč svemu, u meni je bilo još puno snage, strasti, energije, volje, želje, ljubavi. Pokušala sam sve što sam znala i umjela da poboljšam naš brak. Pokušala sam biti sve što sam mislila da on želi da budem. Ali on je želio samo da budem nevidljiva. Bila sam nebitna i usamljena pored svoga muža.

Imala sam teške epizode depresije i anksioznosti, ali nisam još tada znala što je to. Znalo je biti nepodnošljivo, gušilo me u prsima, nije mi dalo disati. Ali još uvijek sam bila dovoljno jaka.

Onda sam osjetila ravnodušnost prema svom suprugu. To je najgori osjećaj na svijetu. Ne znam kako izgleda mržnja, vjerovala sam da je to najgori osjećaj koji možeš imati prema nekome. Ravnodušnost. Strašno. Silno sam ga voljela, a on je ubio svu tu ljubav u meni. Tu ogromnu svemirsku ljubav. Golema je bila, ali uspjelo mu je ubiti je. Sve one ružne situacije u braku tada sam lakše podnosila, nije me više mogao povrijediti jer ga više nisam voljela.

Tada sam prestala patiti što me moj muž ne voli i uživala u djetetu, poslu, druženju i zabavi s prijateljicama.

To je bilo najsretnije razdoblje mog braka.

Nije lako razvesti se

Nisam još razmišljala o razvodu, ali sam u jednom trenutku shvatila da to moram napraviti jer ne mogu dopustiti da moje dijete odrasta u braku u kakvom sam odrastala ja. U vječitoj svađi, šutnji, gdje nitko nikoga ne voli, u paklu.

Kad sam osvijestila što je razvod, da ću odvojiti dijete od oca, da ću rasturiti dvije obitelji, da ću razočarati sve oko sebe, bilo je strašno. Žvakala sam to godinu dana. Plakala i bila tužna što to moram napraviti.
Šest godina kasnije sam se razvela. U tih šest godina moj muž i ja spavali smo u odvojenim sobama, izbjegavala sam svađe i prepirke koliko je god to bilo moguće.

Zamislila sam veliki kamen u pustinji. Pun rupica i pukotina koje je napravio pijesak. Onda dođe pješčana oluja, šiba kamen sa svih strana, baca pijesak na njega, u sve te pukotine ulazi pijesak i glođe taj kamen. Onda se oluja počne stišavati, sa zadnjim naletima vjetra sav pijesak poispada iz svih pukotina, kamen je opet čist. Kamen stoji, vjetar je prošao i sav pijesak koji ga je glodao je negdje daleko otpuhao vjetar.
Taj kamen sam bila ja, kod svake olujne i ružne situacije zamislila sam da sam taj kamen i stisnula zube i čekala da oluja prođe. Svaka oluja je prošla, a ja sam ostala. To mi je davalo snagu da izdržim.

Ali nisam znala koliko duboke pukotine pijesak radi u kamenu, nisam bila svjesna kako kamen polako, ali sigurno postaje porozan. Sve to vrijeme imala sam i napade panike i anksioznosti i depresije, ali nisam bila svjesna što je to. Mislila sam da je normalno da se tako osjećam.

I onda je došao taj dan. Odlučila sam. To je to, ja ne mogu dalje. Točka

Prvi put u životu osjećala sam da sam došla doma

Tražila sam stan. Našla sam ga. Kad sam ušla pogledati taj stan, prvi put u životu osjećala sam da sam došla doma. Da imam dom. To je to. Dala sam kaparu. Preko puta stana bila je škola. Riješila sam premještaj u novu školu, samo sam trebala donijeti papire.

Imala sam skoro 40 i razvela sam se. Krenula ispočetka. Na drugom kraju grada dovoljno daleko od sviju. Moje dijete i ja u podstanarskom stanu. I nije me bilo strah. Osjećala sam slobodu, slobodu da napokon smijem biti čovjek.

Uspijevala sam zaraditi za stanarinu, za normalan život, dijete je imalo sve što je trebalo.

Bez podrške, u podstanarskom stanu s djetetom, s propalim brakom iz kojeg sam uspjela pobjeći iz sredine koja umjesto da me podržavala, stalno pokušavala staviti u okvire u kojima je loše htjeti postići više. Koliko god sam napredovala, koliko god sam rasla, nikad nisam bila dovoljno dobra jer se nisam uklapala u okvire u kojima su smatrali da mi je mjesto. Smetala ih je moja ambicija, moja želja za stvaranjem, pa čak i uspjeh u poslu im je smetao jer, to nije za mene, to je rezervirano za neke druge, za one koji su bolji od mene, jer ja nikad nisam bila dovoljno dobra. Nisam dovoljno dobra da bi smjela postići nešto u životu.

I dalje živim na drugom dijelu grada

I dalje živim na drugom dijelu grada, ljude iz prijašnjeg života ne susrećem, zapravo izbjegavam susrete s njima, oni vjerojatno misle da sam ok, jer se nisam vratila doma.

Iako sam čula da je prijatelj mog muža njemu rekao, ne brini, vratit će se ona kad ne bude imala novaca. Nisam se vratila. Prošlo je 10 godina. Nisam se vratila.

Kad sam odlazila ostavila sam sve. Namještaj po mjeri koji su moji roditelji kupili za naš stan u njegovoj kući. Uzela sam pola tanjura, lonaca, bešteka, ručnika, posteljina, pazila sam da mu ostavim pola. Uzela sam svoj češalj. Rekao mi je, sve si uzela, i češalj. A ostavila sam sve.

Stan koji sam iznajmila bio je polunamješten. Kupila sam preko oglasa rabljeni ormar, garnituru, stolić, komodu za televizor. Spavala sam na podu na madracu jer garnitura nije bila na razvlačenje. Nakon nekog vremena kupila sam i garnituru na razvlačenje u dućanu i na njoj spavala. I to je bio moj topli dom. Moj prvi dom. Prvo mjesto u kojem sam se zaista osjećala doma. Moj dom pun topline, mira, radosti.

Razvod

Mama je teško podnijela moj razvod. Jako se tome protivila iako sam joj ispričala stvari koje nije znala, a znala je djelić mog braka. Rekla sam joj da trebam njenu podršku, ali nisam je dobila. Pomirila se s vremenom i shvatila da zaista nije bilo drugog rješenja.

Okolina je bila iznenađena našim razvodom. Moj muž je bio popularan u društvu, nismo nikad imali scene u javnosti. Sve ono loše događalo se iza naših zatvorenih vrata. Nekolicina je znala situaciju, ali nisu vjerovali da bi se usudila otići. Neki su me osuđivali. Neki njegovi prijatelji. Jedan me nije ni pozdravio, prošao je pored mene kao da sam zrak.

Zadnjih godina smo u „dobrim“ odnosima, napokon sam dobila njegovo poštovanje. Barem se tako ponaša. Ali da nemamo zajedničko dijete, nikad ga više ne bi vidjela. Ali dijete je neraskidiva spona između dvoje ljudi.

Dijete je podnijelo razvod sasvim dobro. Nije to za njega bila trauma jer je imao već dovoljno godina i osjetio je u kakvom ozračju živi. Uredila sam njegovu sobu s ljubavlju, bila je lijepa i udobna, sviđala mu se jako, uvijek je imao sve što i sva druga djeca.

Njegov otac volio je nogomet, sin nije volio nogomet. Ali mu je tata rekao da neće nikad imati prijatelje ako neće igrati nogomet. To mu se urezalo u pamćenje.

Depresija me otela, opet ne pripadam nigdje

Sve to vrijeme depresija je bila prisutna u mom životu, napadaji panike, anksioznost, imala sam strašno teške epizode, tražila sam stručnu pomoć, dobila sam terapiju, sve to nije nimalo pomagalo. Tražila sam dalje. Jedno vrijeme je bilo čak i dobro. A onda se depresija sručila na mene svom snagom, i tada sam završila u bolnici. S vremenom sam našla stručnu pomoć kakva mi je potrebna, uzimam terapiju, imam dobrih dana, ima strašno teških dana, to je svakodnevna borba.

Kad sam upoznavala nove ljude, bojala sam se da kad shvate kakva sam da će me napustiti, da im se neću svidjeti ja kakva jesam. Ali to se nije događalo, i taj strah je polako srećom nestao.

Danas ni ne očekujem da se nekome svidim, nemam tu potrebu. Nemam potrebu za društvom, jer sam se toliko navikla na moju samoću da se najbolje osjećam u svojoj ljušturi. Nisam u stanju održavati prijateljstva, jer nemam što reći, jer nisam ništa postigla u životu, jer sam nitko. U to me pretvorila moja depresija.

Nedostaje mi moje društvo. Nedostaju mi moje prijateljice. Nedostaje mi smijeh i zafrkancije, naša putovanja, koncerti, naše interne šale, smijeh, pjesma i ples. Nedostaje mi taj dio mog života.
Već neko vrijeme sam u jako teškoj depresivnoj, anksioznoj fazi. Toliko da ne mogu ni psa prošetati.
Želim svoj život natrag. Moj mali život, moj mali krug velikih ljudi želim natrag. Ali sve sam ih iznevjerila. Sve sam ih napustila. Depresija me otela i natjerala da se maknem od svih.

I opet ne pripadam nigdje.

Autorica: anonimna čitateljica

Serijal “Iz dnevnika depresivne žene”:

1. Dijagnoza depresija
2. Zaboraviš tko si jer predugo traje tvoja unutarnja borba
3. Probudila sam se uobičajeno, a onda me obuzeo demon depresije
4. Sretno lice
5. U bolnici je bilo lijepo, na početku
6. Depresija u božićno vrijeme
7. Nepobjedivi heroj je u meni
8. Život u pratnji depresije
9. Depresija i debljanje, kombinacija koju ne želite
10. Načini borbe s depresijom iz mog osobnog iskustva
11. Imaš li pravo na depresiju?
12. Svjesna sam zapravo svega

Napomena: Sadržaj na portalu, uključujući iskustva čitateljica, kreiran je i objavljen u informativne svrhe. Nije zamjena za profesionalni medicinski savjet i ne treba se na njega oslanjati kao na zdravstveni ili osobni savjet. Uvijek potražite savjet svog liječnika ili drugog kvalificiranog zdravstvenog stručnjaka za sva pitanja koja imate u vezi sa svojim zdravljem ili medicinskim stanjem.