Svaka sretna obitelj nalik je jedna drugoj, a svaka nesretna je nesretna na svoj način“, davno je zapisao Tolstoj.

Stol nas povezuje, a djeci omogućuje skladan razvoj

Sretne obitelji sjede za stolom. Svaka „sretna“ obitelj sjedi za stolom – objeduje, blaguje, druži se! Nekad je to bilo potpuno normalno i neupitno, a danas je to luksuz koji si rijetki mogu priuštiti. Luksuz koji nije vezan za materijalno, odnosno jeste, ali na drugi način. Luksuz koji je uvjetovan obvezama, nedostatkom slobodnog vremena, a sve zato kako bismo bili sretni i kako bi obitelj bila zadovoljna.

Nije li to ironično? Jer u tom i takvom sustavu rijetki su sretni. Nemamo vremena sad kako bismo ga imali jednom, samo pitanje je kad je to jednom. Stol, da stol je ključ uspjeha i sklada u obitelji. Za stolom se razgovara, raspravlja, dogovara, komunicira, zbližava.

Već dvanaest godina radim s djecom i roditeljima, i već na početku, a ujedno i sve do danas, susrećem se s različitim kategorijama obitelji koje ne sjede za stolom. Teško mi je povjerovati da se obitelj nikad ne okupi za stolom. Zapravo, kao da živim u nekoj drugoj stvarnosti jer ni moja obitelj se nije okupljala za stolom. Misleći kako smo mi izuzetak, bilo mi je izazovno povjerovati kako je to „novo normalno“ koje je zapravo daleko od „normalnog“.

Djeca nemaju razvijenu kulturu blagovanja

Stječući iskustvo u svojoj praksi uočila sam kako djeca nemaju razvijenu kulturu blagovanja. Kod djece koja su smatrana rizičnom skupinom (jako malo jedu) odlučila sam intervenirati kroz razgovor s roditeljima. I oni sami su potražili savjet jer nisu znali kako nagovoriti dijete da jede. Moj prvi savjet bio je da sjednu za stol. Kad dijete vidi da i roditelji pozitivno pristupaju obroku, možda i samo krene u tom smjeru. Tada mi je majka obitelji rekla kako oni ne jedu zajedno. „Ali ja jedem na poslu, muž jede na poslu, pa mi ne jedemo zajedno! Ja lovim dijete žlicom po stanu da pojede!“ Moram priznati da me to neugodno iznenadilo. Iz ovog primjera je izgledno kako dijete ni nema razvijenu naviku sjedenja za stolom, blagovanja.

Drugi primjer je dijete kod kojeg su izazov bili socijalni odnosi, iskazivanje potreba, želja, neugodnih i ugodnih emocionalnih stanja. Predložila sam da tijekom sjedenja za stolom roditelji normalno razgovaraju i uključuju dijete, da si iskazuju i pozitivno i manje pozitivno, da slobodno raspravljaju te da ako je potrebno djetetu dodatno pojasne situaciju. I tu sam naišla na neugodno iznenađenje, odnosno roditelji se nisu mogli sjetiti kad bi tako nešto mogli ubaciti u raspored! Evo, pišem sad ovo s dozom tuge, zbog svake obitelji koja nema priliku sjediti za stolom i povezivati se.

Dobrobiti okupljanja i povezivanja

Nakon niza sličnih primjera jednostavno sam i sama zaboravila na stol kao mjesto okupljanja i povezivanja. Sve dok nedavno nisam slušala emisiju u kojoj je gošća istaknula kako ona inzistira na tome da se obitelj okupi za stolom, da razgovaraju, raspravljaju, povezuju se, planiraju i dogovaraju. Navela je sve dobrobiti s kojima sam i sama upoznata i pomislila sam kako bi bilo odlično da baš svi to znaju i kako bi bilo odlično da što više obitelji pronađe vremena za takva okupljanja. Navest ću još neke dobrobiti osim onih koje sam već navela.

Govor

Primjećujemo kako je razvoj govora sve više u kašnjenju i kako sve više djece kasnije progovori te se teže verbalno izražavaju. Iz toga proizlazi i manjak samopouzdanja, različita nelagodna stanja, traženje načina kako se izraziti i ponekad je to plač, vikanje, ugriz, udaranje, povlačenje. Često se za to krivi vrijeme provedeno ispred medija. Ovo je jedna od kategorija koja bi se mogla promijeniti sjedenjem za stolom. Za stolom se razgovara, postavljaju se pitanja, odgovara se, sudjeluje se u razgovoru. To je poticajno okruženje za dijete, a osim za dijete i za svakog člana obitelji.

Socijalna komponenta razvoja

Također su primijećeni sve veći izazovi u stvaranju prijateljskih i suradničkih odnosa s drugima. Ponekad se čini kao da dijete, pa čak i odrasla osoba, nije prevladala ego fazu koju je trebala nadići nakon druge godine. No, nije tako. Pojedincima je teško izraziti se naspram drugih, iskazati svoje želje i potrebe, uvažiti druge, dogovoriti se, surađivati općenito. Sve više se djeca igraju sama i nakon četvrte godine (do četvrte godine je taj segment razvojno prihvatljiv). Odrasli su sve manje spremni na timski rad, suradnički rad. Upravo za obiteljskim stolom se razvijaju socijalne kompetencije, a dijete od malih nogu uči o tome, gleda to, upija, sudjeluje i živi na takav način.

Emocionalna komponenta razvoja

Emocionalni razvoj pojedinca traje i do 25. godine života, ponekad i dulje. Svi segmenti razvoja međusobno su povezani, no ovdje ih razdvajam radi zornog prikaza važnosti ovakve rutine – sjedenja za stolom. Sjedeći za stolom, družeći se i raspravljajući svaki član obitelj može izreći slaganje odnosno neslaganje i tu se stvaraju temelji za osvještavanje emocija, prepoznavanje svojih i emocija drugih, za učenje primjerenog iskazivanja emocija. Dijete treba biti okruženo ugodnim i manje ugodnim emocionalnim stanjima i u redu je da ih proradi i nauči iskazati već u ranoj dobi.

I u ovim čudnim „normalnim“ vremenima dok jurcamo iz obaveze u obavezu zaboravljamo na ključ sreće, a to je upravo stol koji nas povezuje, koji povezuje obitelji, a djeci omogućuje skladan razvoj.

Nisam uzela u obzir – znaju li čitatelji što je sjedenje za stolom? I dok rješenja sklada i sreće tražimo negdje okolo, u knjigama, tečajevima, obavezama… sjetimo se koliko je rješenje uistinu jednostavno i čeka nas u našem domu, za stolom bilo da se radi o doručku, ručku, večeri, ispijanju popodnevnog čaja…

Povezano: Činiti stvari umjesto djeteta korak je nazad u razvoju djetetove samostalnosti