Probudila sam se uobičajeno, ni sretno, ni nesretno. Pola sata kasnije obuzeo me, ničim izazvan; demon depresije!

Osjećam se beznadno, kao prazna ljuštura, kao da je netko isisao život i svu radost iz mene, duboko duboko u crnoj rupi u kojoj je potpuni mrak. Demon depresije čini svoje.

„Zašto?“ U tim trenucima baš ne volim da me moji bližnji pitaju što ti je, zašto tako zvučiš, jer ne znam odgovoriti. Pa jednostavno kažem: „Uhvatilo me, opet.“ „Što?“ Izbjegavam odgovor jer ne znam uobličiti, odnosno možda ni ne želim jer je nerazumljivo.
Onda kažem: „Depresija.“ „Pa zašto sad? Pa sve je u redu, jučer je bilo sve u redu, bila si sretna i nasmijana, dan je prošao dobro.“ Onda slijedi ili šutnja ili nabrajanje svega što imam. Posao, prijatelje, obitelj, i sve materijalne i nematerijalne stvari.
„Da znam.“
„Pa zašto onda?“
„Ne znam.“
„Pa što se desilo?“
„Ništa.“
„Ništa? Pa zašto si onda takva?“
„Ne znam!“
„Otiđi van u šetnju, idemo na kavu, napravi nešto lijepo za sebe, napravi nešto što voliš!“

Samo odmahnem glavom, jer takav odgovor mi je samo teret. Jer mi se ne šeta, jer mi se ne ide na kavu. Pokušam odgovoriti pristojno da danas nisam neko društvo, ne izlazi mi se iz stana, ne razgovara mi se ni s kim i ne postoji ništa i nitko tko bi me razveselio.

Najgore je kad sa svojim bližnjim vodim ovakav razgovor, svaki put iznova. Kao da se desilo prvi put. I zato ne volim pitanje kako si. U redu je ako ostane na „nisam dobro“, ali sad me pusti u mom ništavilu, nemoj se čuditi, nemoj da se još više osjećam kao nenormalna osoba, da sam kriva jer se sad ti osjećaš loše jer eto, samo želiš pomoći, ne znaš što se desilo… jer to ne pomaže.

Zašto je to tako teško podnijeti?

Jer osjećam se beznadno, nepostojeće, bez misli, kao ustajala bara bez života. Osjećaj tog ništavila je zapravo neopisiv. Nervozu u želucu više ne osjećam jer mi se ramena i ruke ukoče, a istovremeno drhte, skoro neprimjetno i počinjem teško disati jer me guši. Srce čas lupa ko ludo, čas kao da preskače.
Što mi se to događa? Kako da pobjegnem od toga? Pitanja koja si postavljam svaki put.

Jednostavno ne želim među ljude, jer ne želim da vide u kakvom sam stanju. Puno je energije i snage potrebno da to sakrijem da drugi ne vide, a nemam je. U ovakvim trenucima nije me sram, nego jednostavno, ne mogu objašnjavati, odgovarati na pitanja zašto sam odjednom takva, a ako izbjegavam komunikaciju opet se moram opravdavati jer ispadam nepristojna.

Sram me kasnije, sram me je cijelo vrijeme, ali u epizodi ga ne osjećam.

Jednostavno kao da sam zarobljena u nevidljivom tijesnom kavezu iz kojega ne mogu izaći jer ne znam kako.
Popila bi tabletu za smirenje, ali znam da mi neće pomoći. Opustit će mi tijelo, ali osjećaj će biti isti, samo ću biti malo više mrtva.

Demon depresije

Kakav je to osjećaj? Ne znam objasniti. Nemaš volje ni za što, ništa te ne veseli. Zvuči banalno poput rečenice „pa svi imamo loše dane“. Ali ovo je jedna druga dimenzija, puno dublja, koja prožima svaku tvoju stanicu.

Lijenost je kad ti se nešto ne da jer ti se ne da. Depresija je kad nemaš volje, a želiš je imati, i nije ti ni lijepo ni udobno, i ne baviš se ničim što te veseli, nego si u ništavilu koje te zarobilo. I svjestan si obaveza, svega što propuštaš, ali ne možeš sudjelovati jer ti ne da. Demon depresije. Ništa te ne zanima i samo želiš nestati. I često poželiš nestati. Jer se ne možeš više boriti. Mrziš to što jesi. Mrziš sebe. I kad to tako traje godinama, ne osjećaš se vrijednom ničega lijepoga, ničega dobroga. Misliš da ne zaslužuješ ništa bolje, jer život ti stoji. Tapkaš na mjestu i ne možeš poduzeti ništa, a život prolazi pored tebe. I to ti je grozno, a onda kreneš koracima unazad i samo toneš sve dublje i dublje u svoj mrak. I osjećaš krivnju i sram jer toliko je godina prošlo u tapkanju na mjestu i hodanju u natrag.

Kad ta epizoda prođe, kad se vratim u normalu, što dođe isto tako samo od sebe, sasvim sam netko drugi.
Rekla sam svojoj terapeutkinji da je molim da ne dogovaramo termin unaprijed, rekla sam joj da želim doći u epizodi, jer kad epizoda prođe, ja se osjećam bolje i sve bude u redu, nitko ne bi rekao da me muče depresija i anksioznost.

Pišem ovo u epizodi

Pišem ovo u epizodi. Želim je opisati, ali neopisivo je teško. Tableta je počela djelovati pa se tijelo počinje opuštati, ukočenost polako prestaje, pa će barem fizički biti lakše.

Ako želiš pomoći u takvim trenucima, ponašaj se kao da je sve u redu. Ako šutim, pusti me da šutim. Pričaj bilo što, sasvim je svejedno, jer ja te ne čujem. Sudjelovanje u razgovoru je jako teško jer mi je teško pratiti što govoriš. To zahtjeva puno energije. Pričaj bilo što ili šuti sa mnom, ali bez osuđivanja i nemoj da ti ta šutnja bude neugodna. Pusti je da bude ugodna da osjetim da mi svjesno daješ prostora. Upali tv, gledaj sa mnom. Ja ću možda gledati kroz tv, a možda će mi nešto zaokupiti pažnju.

Nemoj to shvaćati osobno, nemoj misliti da sam nepristojna, da nemam poštovanja prema tebi i tvom trudu. Ako se i počneš ljutiti, meni je svejedno iako je razočaravajuće. Ako si mi bliska osoba, onda bi se u tvom društvu trebala osjećati ok, da nemaš očekivanja, da me ne pokušavaš oraspoložiti jer ćeš me samo natjerati da glumim da mi je to super, a zapravo nije. Samo želim da me pustiš na miru u mojoj tišini.

Možda će proći i mjeseci jer ću čekati da sve to prođe

Ako ti kažem da nisam dobro i da nisam neko društvo danas, reci ok, čujemo se onda sutra ili kasnije. Jer možda će proći za par sati, a možda će potrajati danima. Ako ti se ne javljam, znači da nisam dobro i da mi je teško praviti se da je sve u redu. Ne želim da misliš da sam nepristojna. Ne želim da misliš da te ne poštujem, da ne vidim tvoja nastojanja da mi pomogneš, ne želim te povrijediti svojom šutnjom ili odsutnošću.

Možda će proći i mjeseci jer ću čekati da sve to prođe. Teško mi je održavati prijateljstva jer nikad ne znam kad će nastupiti sljedeća epizoda i koliko će trajati. Ne želim te razočarati, iznevjeriti, povrijediti. Jer znam da je teško biti moja prijateljica. S vremena na vrijeme bez najave ću nestajati. Slobodno me nazovi i ispričaj mi što ti se dogodilo, što si vidjela, pričaj mi o sebi, o svom danu, pusti da ja samo slušam. Čujem te i drago mi je da si dobro i volim te bez obzira što ne volim sebe. Važno mi je da znam da i ti voliš mene, bez obzira na sve. Vidiš, jako je teško biti moja prijateljica, jako teško. Jer ću te iznevjeriti milijun puta, otkazati kavu, izlazak, sakriti se u svoju crnu rupu dok me ne prođe.

Svjesna sam svega toga i zato sam se osamila jer je tako lakše, jer ću manje ljudi razočarati, jer ne znam im objasniti što mi je i zašto. Lakše je samo polako nestati iz života svih dragih ljudi jer ih želim poštedjeti ovog demona koji dođe ničim izazvan. Bez najave, bez ikakvog razloga, samo se pojavi.

Ne znam što je gore, da me osuđuju ili da me žale

Teško mi je izaći iz stana, teško mi je izaći među ljude, ali smognem snage kad baš moram, sredim se, ok, izgledam normalno, skupim svu snagu da izgledam dobro i normalno, i kao sve je u redu. Onda shvatim da svijetu mogu ponuditi samo tu šminku, zgodnu pojavu, i to je sve. Ne znam što je gore, da me osuđuju ili da me žale. Ali ne krivim ih, jer teško je objasniti, a još teže razumjeti.

I kad prođe epizoda, onda osjećam sram, krivnju jer sam iznevjerila ljude, želim na tu kavu, ali ne mogu objasniti gdje sam nestala zadnjih par dana, tjedana ili mjeseci. Osjećam se kao promašaj, zapravo jesam promašaj, luzer koji nije napravio ni postigao ništa. Prolaze godine, a ja i dalje hodam u natrag.

Dese se periodi kad su epizode rjeđe, malo me puste da odahnem, da se ponadam da je napokon prošlo i da sam napokon opet normalna. Opet se osjećam dobro, super funkcioniram, vratim se samo ponekim prijateljima, ali nemam obraza pojaviti se svima, jer iznevjerila sam sve.

Ti periodi su kao proljeće, kao da se napokon budim. Koristim to vrijeme da napravim što više onoga što sam propustila u onim epizodama i nadam se da se više neće vratiti. Mogu potrajati i mjeseci normalnosti i pomislim, napokon, napokon sam normalna. Kad se sjetim sebe u epizodama, pomislim, kakvo gubljenje vremena, kakve su mi to glupe misli hodale po glavi, kakvi su to nenormalni osjećaji, kakva je to drama u glavi.

A onda se vrati. I život opet stane.

Autorica: anonimna čitateljica

Serijal “Iz dnevnika depresivne žene”:

1. Dijagnoza depresija
2. Zaboraviš tko si jer predugo traje tvoja unutarnja borba
3. Probudila sam se uobičajeno, a onda me obuzeo demon depresije
4. Sretno lice
5. U bolnici je bilo lijepo, na početku
6. Depresija u božićno vrijeme
7. Nepobjedivi heroj je u meni
8. Život u pratnji depresije
9. Depresija i debljanje, kombinacija koju ne želite
10. Načini borbe s depresijom iz mog osobnog iskustva
11. Imaš li pravo na depresiju?
12. Svjesna sam zapravo svega

Napomena: Sadržaj na portalu, uključujući iskustva čitateljica, kreiran je i objavljen u informativne svrhe. Nije zamjena za profesionalni medicinski savjet i ne treba se na njega oslanjati kao na zdravstveni ili osobni savjet. Uvijek potražite savjet svog liječnika ili drugog kvalificiranog zdravstvenog stručnjaka za sva pitanja koja imate u vezi sa svojim zdravljem ili medicinskim stanjem.