Materijal za ovu kolumnu se dugo skupljao. S godinama sam svjedočila kako se „problemima” pristupa sve olakotnije da bi danas došli do toga da svaka druga osoba sebe smatra klasificiranom da dijeli savjete i drugima govori „nije to ništa, riješit ćeš svoje probleme tako što…”.

Na neki način se dijele čarobne pilule, a pravi problemi ostaju zakopani ispod površine.

Dječak od 10-ak godina koji ne može ni nakratko mirno sjediti u školskoj klupi, nego se trese i grize prste do krvi. Ne traži pomoć jer ga nitko nije naučio da to radi.
Djevojka od 19. godina koja pristaje studirati što je ne zanima jer je to jedini način da je roditelji primijete. Ne traži pomoć jer je do sada previše puta čula „ne” kao odgovor.
Mlada žena od 25. godina doživljava burn-out na poslu. Ne govori o tome jer smatra da je problem u njoj, da mora bolje upravljati vremenom da bi ostvarila karijeru.
Muškarac od 35. ne može ostvariti intimnu vezu i otvoriti se iako istovremeno želi nekog pored sebe. Ne govori o tome jer razgovor o osjećajima nije dobro došao u društvu.
Žena od 50. godina ostaje u lošem braku jer je naviknuta da trpi.

Ovo su samo neki od primjera iz svakodnevnog života. Vjerujem da im ne svjedočim samo ja, nego da su raširena pojava i stoga se moram zapitati kada smo postali toliko neosjetljivi na probleme? Zašto toliko maskiramo tugu, ne zauzimamo se za sebe i potiskujemo svoj bol?

Nijedan problem nije premalen ako vas tišti

Jedan od razloga svakako je slika o sebi. Tu je još i boravak u sredini koja voli stavljati sve u okvire „dobro-prihvatljivo i loše-neprihvatljivo”, nepoznavanje vlastitih granica, ali i glorificiranje patnje. Izreke kao što su „krv, suze i znoj” te „uradi sam” dehumaniziraju naš život pa nije ni čudno da se toliko ljudi osjeća iscrpljeno, kao da besciljno lutaju. Nijedan problem nije premalen ako vas tišti. A ako vas netko pokuša uvjeriti da „umišljate, da samo mala djeca plaču i da se ne bi trebali osjećati kako se osjećate” promijenite društvo umjesto da sebi nalijepite etiketu nepopravljivog slučaja.

Često smo poticani da radimo sami i da druge gledamo kao konkurenciju. Sramimo se kada nešto ne znamo. Ne pitamo kada nam nije jasno kako bismo ostavili dojam jake osobe i da ne budemo drugima teret. Biti samostalan i sposoban je izuzetno korisno, ali treba znati prihvatiti i tražiti pomoć. U suprotnom život može biti vrlo usamljen jer bez ranjivosti nema bliskosti. To ne znači biti slab. Dapače, izuzetna se snaga krije u sposobnosti prepoznavanja svojih i tuđih potreba. Ohrabrite se i tražite savjet, pomoć, sugestiju, rame za plakanje i ruku podrške.

Nadam se da kao društvo nećemo izgubiti empatiju

Jedna od čestih zabluda je da drugi nemaju probleme i da ne znaju kako je nama pa ih nećemo opterećivati. No, to nije tako. Svi vodimo svoje bitke i svima nam treba razumijevanje. Druga zabluda je da problem nije dovoljno velik da bi se tražila pomoć i on ide u dva smjera. Prva je situacija kada sami sebe pokušavamo uvjeriti da naši osjećaji nisu valjani, da preuveličavamo i trudimo se racionalno opravdati svoje stanje. Sama po sebi ova je situacija tužna i zabrinjavajuća, ali kada nam to radi okolina, ljudi kojima vjerujemo i poznajemo ih dugo vremena, još će lakše eskalirati i odvesti u neželjenom smjeru.

Nije sramota tražiti pomoć. Nekad je dovoljna kava s prijateljicom. Ponekad nam treba dugi zagrljaj voljene osobe bez ijedne progovorene riječi, a nekad je to profesionalna podrška. O čemu god da se radi, problem treba adresirati.

Nadam se da kao društvo nećemo izgubiti empatiju i da ćemo hodati svijetom otvorenih očiju. Ljudima ne trebaju predavanja i čarobna rješenja već podrška, da nas netko sasluša i drži za ruku. Koliko god još strojeva izumili da nam olakšaju život i dalje ostaje ljudska potreba da budemo shvaćeni, viđeni i podržani.

Povezano: Nemojte se uklapati u tuđe želje i očekivanja, tako postajete zarobljenik svoga života