Jeste li sreli osobu koja bi radije umrla, nego se javno osramotila? Jeste li i sami ta osoba? Ja sam srela i više nego jednu, a istraživanje iz 2023. kaže da se Hrvati uistinu manje boje smrti nego javnog nastupa.
Što nam se to događa i zašto je strah od javnog nastupa, odnosno strah od izlaganja pred drugima, tako velik? Od koga strepimo, pred kime se želimo sakriti, kome se želimo svidjeti, gdje paničarimo da ćemo pogriješiti i zašto?
Možemo li biti samo ljudi; ponekad briljantni, ponekad ranjivi, podložni većim i manjim pogreškama? Tko nas to procjenjuje da naše dubine strepe i zašto su sramoćenje i kritika kao noževi koji će nas smrtno raniti?
Mogu li javni nastup, radni sastanak, poslovna prezentacija ili dejt biti svakodnevica koja nas raduje, izazov kojem se veselimo? Možemo li zavoljeti kamere, zvuk svog glasa, fotografa koji nas fotka na vjenčanju prijatelja bez da govorimo kako uvijek ispadnemo bezveze ili imamo grozan glas, a kamera nam dodaje kile?
Koliko bi život bio jednostavniji da smo pomireni sa sobom? Da smo si divni, da smo si OK, da ne kujemo planove o izbjegavanju situacija koje su nam stresne i da nam te do danas stresne situacije postanu ludo zabavne?
Baš zbog toga što sam i sama prošla ovaj naporni život bježanja od javnih nastupa i skrivanja iza pozornice, velik dio svog djelovanja posvetila sam projektima koji ljudima donose olakšanje i oslobađaju ih straha od javnog nastupa i svega što je s njime povezano. Jer se sa strahom od javnog nastupa ne rađamo. On nije nešto što je dio naše osobnosti. On se stvara po putu hranjen našim odgojem i iskustvima. Ako se njime ne pozabavimo može postati velika smetnja i problem koji neće proći sam od sebe.
Strah nas može držati udaljenima od naših ciljeva
Može nas spriječiti da živimo, uživamo, dišemo, rastemo, volimo. Strah se petlja u sve pore našeg života i stvaranja. Može se uglaviti u naše poslovne i privatne planove, osakatiti nas i onesposobiti za djelovanje kojem stremimo. Može nas držati svezane, udaljene od naših ciljeva. Može uzrokovati da racionaliziramo i donesemo zaključke kako mi nismo ti koji su stvoreni za nešto više. Kako je OK ostati sakriven, skučen, malen samo da se ne bi izložili, možda pali, možda pogriješili, možda… Ovdje možemo nabrojati sve čega se bojimo.
I dok zbrajamo i množimo ta silna možda i stvaramo zloslutne scenarije koji će nam se dogoditi ako se pokažemo drugima, život prolazi, a žive ga neki drugi ljudi. Neki koji se smiju, veselo biraju odjeću u kojoj će stati pred druge, neki koji konstruktivnu kritiku uzimaju kao super priliku za rast, a ne priliku da se danima pitaju zašto su bili tako glupi, zašto nisu napravili bolje, zašto nisu bili pametniji, neki koji na negativne bukače samo odmahnu rukom i neokrznuto nastave sa svojim životom.
Povezano: Svi mi posjedujemo priču – tvoja strast je već tu, tvoja priča je već tu, počni tragati
Strah nije način za živjeti život
Bila sam u milijun situacija u kojima sam tako željela ne bojati se. A kasnije, kada sam probila taj strah, u svom sam radu upoznala toliko ljudi koji imaju istu tu želju. I svaki put kad preda mnom stoji osoba začahurena i okružena barikadama kojima se brani od života, sjetim se kako je bilo strepiti. Kako je naporno živjeti u tom stanju. Kako je teško i dosadno gubiti vrijeme na strah kad život nosi toliko ljepote, umjetnosti, radosti, neotkrivenih čari, čežnji koje žele biti utažene.
Zato je važno da ne dopustimo strahu da pobjedi. Strah nije način za živjeti život. Briga nije način za živjeti život. Život se živi punim plućima.
