Ljudi se o roditeljstvu informiraju najšešće tek kad naiđu na zid – na neki izazov ili problem – a rijetki kad saznaju da će postati roditelji. No, i u tim slučajevima teško je procijeniti koje informacije, od koga i odakle konzumirati.
Naime, dostupnost informacija istovremeno nam čini uslugu i protuuslugu ako se radi o nevjerodostojnim ili neprovjerenim informacijama te informacijama temeljenima na specifičnom individualnom iskustvu. Koliko puta ste kao roditelj samo pomislili: „Zašto uz djecu ne dolaze upute?“ Dolaze, dolaze; uz svakoga od nas. Djeca dolaze s uputama koje treba znati pročitati! Ključ je u slušanju i obraćanju pažnje na svoje dijete.
Krenimo redom.
Tražimo li informacije na pravim mjestima?
Prve informacije roditelji ili budući roditelji krenu tražiti u knjigama. Prvo sve čitaju i sve upijaju, a kad se dijete rodi i kako odrasta ipak neke informacije ostaju samo zapisane u knjigama i skrivene negdje duboko u memoriji. Roditelj više nema vremena za posvetiti se toliko knjigama i isčitavanju te traženju baš onoga što je potrebno, što je vezano za situaciju u vezi koje se želi informirati. Uostalom, u knjizi možda nije navedeno baš ono što roditelju treba, ili možda jeste, ali djelomično.
Kreće potom istraživanje po internetskim bespućima svakojakih informacija. Zaista se tu svašta može pronaći – na ljestvici od visoko kvalitetnih informacija do onih vrlo loših napisanih reda radi. Uz to vrlo često ide i priključivanje raznim grupama istomišljenika ili „istoproblemnika“ (onih s istim problemom koji i sami imate). Sve to roditelji čitaju, komentiraju i često to i dalje nije ono što traže.
Posljednja stanica istraživanja i rješavanja problemskih situacija su mišljenja stručnjaka. Na tu metodu se zaista rijetki odlučuju. Usudim se reći da je to najkvalitetnija metoda, a ujedno je i najmanje zastupljena. Naime, još uvijek postoji ta doza strahopoštovanja i straha da će roditelj saznati da nešto treba mijenjati. Ako nešto treba mijenjati, roditelji su skloni misliti kako nešto rade pogrešno i često zapadaju u osjećaje samookrivljavanja ili okrivljavanja okoline. To i dalje ne pomaže. Pomaže roditeljskoj ulozi da pronađe razloge zašto je nešto tako kako jeste. No, to nešto nije zbog toga takvo i ne radi se uopće o greškama niti je potrebno osjećati krivnju, grižnju savjesti ili se osjećati manje kompetentnim.
Djeca dolaze s uputama koje često uopće ne primjećujemo
Ako nešto treba mijenjati – to je činjenica da treba znati čitati uputu s kojom dijete dolazi. Svako dijete dolazi s uputom, ali roditelji opterećeni ovim vanjskim izvorima informacija često uopće ne primijete tu uputu. Čitaju upute koje se odnose na nekoga ili nešto posve drugo. Ključ je u čitanju uputa koje se odnose baš na vaše dijete. Gdje se te upute nalaze? Dijete ih nosi sa sobom!
Svako dijete svojim ponašanjem, komunikacijom (verbalnom i neverbalnom) šalje određenu poruku. Poruka se odnosi na djetetove potrebe, želje, stanja interese. Novorođenče plače u stanju nelagode, potrebe za hranom, snom… Djeca kasnije plaču iz potreba, nezadovoljstva, boli, nelagode… Djeca se smiju kad im je ugodno, kad im je dobro, kad su zadovoljna i kad su sretna. To su najjednostavnije poruke i načini kojima se dijete obraća svojoj okolini.
Postoje i složeniji načini na koje dijete nešto poručuje. Često djecu opisujemo agresivnom, a zapravo se radi o ponašanjima kojima izražavaju svoje potrebe ili nezadovoljstva. Također se djecu može opisati mirnom i poslušnom, a zapravo se također može raditi o stanjima određene potrebe ili nelagode. Djeca kao i odrasli kroz dan prolaze kroz različite situacije, doživljaje, bivaju okružena raznovrsnim podražajima iz okoline. Potaknuta time i sama imaju potrebe u odnosu na okolinu te potrebe koje su odraz njihovih stanja i potreba i ona ih znaju iskazati na sebi svojstven i primjeren način.
Prepoznati, vidjeti i čuti svoje dijete
Tu je uloga roditelja važna – da zna prepoznati, vidjeti i čuti svoje dijete, razumjeti govor svog djeteta i djelovati sukladno tome. U redu je preispitivati ulogu roditelja, u redu je pitati se što dijete zapravo poručuje svojim ponašanjem i načinom komunikacije. Može se dogoditi i sumnja u razumijevanje djetetove poruke i tu je dobro poslužiti se pomoći prevoditelja odnosno stručnjaka koji rade s djecom.
Veza djeteta i roditelja posebna je, neraskidiva, čvrsta i trajna, vezana jedinstvenom vrstom ljubavi. Ta ljubav je toliko intenzivna i treba biti poticaj na pravilno čitanje uputa, na osluškivanje baš svog djeteta, njegovih potreba i želja i sukladno tome na stvaranje još boljeg odnosa, još čvršće povezanosti i pozitivno usmjerenog odgoja.
