Za neke je roditelje poljubac u usta dio njihove bezuvjetne ljubavi. Dok jedni to smatraju potpuno normalnim, ostali upozoravaju na prelazak granica.
Ovaj članak se tematski nastavlja na prethodni u kojem sam pisao o djeci i nagosti tijela. Ljubljenje djece u usta tema je koja također spada u rubriku „škakljivih“ zato što je nemoguće postići 100%-ni konsenzus. Intima je vrlo skliska kategorija pa se pojam intime može razlikovati ovisno o kontinentu na kojem živite, odnosno pripadnosti određenoj naciji koja više ili manje otvoreno izražava svoju prisnost i privrženost. Razgovorima o ovoj temi su pridonijele i određene slavne osobe koje na svojim društvenim mrežama objavljuju fotografije sebe i svoje djece u takvim intimnim trenutcima. Po meni je samo objavljivanje djece na društvenim mrežama radi skupljanja lajkova i komentara, te posljedično zarade na promociji vlastite djece, samo po sebi diskutabilno. No, to je tema za sebe.
Fenomen ljubljenja djece u usta
Jedan od razloga zašto svoju djecu ne bismo trebali ljubiti u usta je prostor osobne slobode i intimnosti svakog djeteta. Takvo iskazivanje ljubavi djetetu može poslati poruku da je u redu ulaziti u djetetov prostor privatnosti, dok se s druge strane nameće pitanje do koje je godine takvo ljubljenje primjereno i hoće li dijete pomisliti da se nešto u vašem odnosu promijenilo pa ga više ne želite ljubiti u usta. Kao otac petero djece otvoreno tvrdim da ljubljenje u usta nije potreba djeteta, već potreba roditelja. Dijete može tu i tamo spontano, slučajno dodirnuti usne roditelja, a idući korak je na roditelju da djetetu objasni da se „odrasli“ ljube u usta. Tu je izvrsna prilika da se dijete nauči primjerenim i neprimjerenim dodirima.
Ono što se može dogoditi je da se dijete na sličan način počne prisno ponašati prema drugim bliskim osobama. To u konačnici zahtijeva dodatno pojašnjavanje roditelja – s kim je ljubljenje u usta primjereno, s kim nije, do koje dobi i slično. Važno je da dijete shvati važnost dobro postavljenih granica kada je u pitanju osobna intima i da se te granice ne „ljuljaju“ zbunjivanjem djeteta, do čega može dovesti fenomen ljubljenja u usta.
Suptilno prelaženje osobnih granica
Da se razumijemo, ja ne mislim da su roditelji koji ljube svoju djecu u usta nasilni i devijantni, no smatram da je to suptilno prelaženje osobnih granica. Iako roditelji u najvećem broju slučajeva u tom poljupcu ne vide ništa seksualno, ljubljenje djeteta u usta može narušiti njegovu granicu osobne intime. Ovakav oblik intimnosti se može na razne druge načine kompenzirati i nadomjestiti. Vjerujem da se djeca koju roditelji ne ljube u usta ne osjećaju manje voljeno.
Proučavajući ovu tematiku na društvenim mrežama i portalima, vidim da se ljubljenje djece u usta izjednačava s dojenjem, što je po meni miješanje kruški i jabuka. Dojenje djeteta dojenačke dobi je potreba djeteta, odnosno način hranjenja i zadovoljavanja osnovnih fizioloških potreba. S druge strane, ljubljenje djece u usta nije potreba djeteta, već potreba i želja roditelja. Druga stvar su djeca starije vrtićke dobi i predškolarci čije su majke zagovaratelji „dojenja na zahtjev“, ali tu se opet vraćamo na želje i potrebe djece, odnosno roditelja. Je li to istinska fiziološka potreba starijeg vrtićkog djeteta, da ga se na taj način nahrani? Ili je ovdje više riječ o načinu maženja i izražavanja prisnosti i privrženosti između djeteta i roditelja?
Prije par godina sam razgovarao s dječjom psihijatricom baš u vezi dojenja djece starije vrtićke dobi. Kazala je da produženo dojenje nikako nije dobro za djetetov emocionalni razvoj, jer se kasnije od prosjeka uči samostalno nositi s frustracijama i uspostavljanju samoregulacije vlastitih emocija i ponašanja.
Nekako se uvijek vraćamo na roditeljsku odgovornost
Jedno istraživanje iz SAD-a je pokazalo da 38% majki ljubi djecu u usta, a njih 14% s djecom dijeli žlicu. To je prilično visok postotak majki koje ljube u usta vlastitu djecu, no vjerujem, ili se barem nadam, da mi Hrvati zaostajemo u ovim brojkama. Vezano za dijeljenje žlice, smatram to kontraproduktivnim jer se dijete ne uči samostalnosti. U vrtiću se dijete od prve jasličke skupine potiče na samostalno hranjenje, dok danas u parku ili restoranu vidite često roditelje koji hrane djecu vrtićke dobi dok ona gledaju crtiće na mobitelu da budu „mirna“. Kao što već možete zaključiti, nekako se uvijek vraćamo na roditeljsku odgovornost – jer djeci je roditelj (bar bi trebao biti) uvijek prvi i glavni uzor. Budite svojoj djeci uzor za poželjeti.
“Krivi smo za mnoge propuste i pogreške, ali naš je najveći zločin zlostavljanje djece, negiranje temelja života. Mnoge stvari mogu čekati, ali djeca ne mogu. Njima ne možemo odgovoriti ‘sutra’, oni traže ‘danas’.“ Gabriela Mistral
Matej Čuljak
Vaš psiholog i psihoterapeut
