Jedino bogatstvo siromašnog starca bili su njegov sin jedinac i jedan konj s kojim je orao njivu, pa su imali što jesti. Kad je jednog dana konj pobjegao, svi su u selu povikali: Ajme nesreće! Svi osim starca koji je govorio: Sreća? Nesreća? A tko to zna… Za par dana konj se vratio i doveo za sobom cijelo krdo divljih konja. Svi viknuše: Koja sreća! Svi osim starca koji je govorio: Sreća? Nesreća? A tko to zna… Starčev sin slomio je nogu pokušavajući pripitomiti jednog od divljih konja i svi u selu graknuše: Ajme nesreće! Jedino starac govoraše: Sreća? Nesreća? A tko to zna… Uskoro se i zaratilo pa jedino starčevog sina zbog slomljene noge nisu regrutirali u vojsku. Svi naravno viknuše: Kakva sreća! Svi osim mudrog starca koji je i dalje govorio isto: Sreća? Nesreća? A tko to zna… Sreća ili nesreća

Mogao bih nabrojiti još ovakvih situacija, no već sada možete shvatiti poantu, jer smo svi u svojim životima iskusili barem jednu ovakvu situaciju. Ova poučna priča Anthony de Mella, govori da puno toga u životu shvaćamo zdravo za gotovo, kao da nas se u životu malo toga pita. Starac iz priče je mogao cijeli život očajavati, no on je odlučio da će živjeti život i u skladu s tim se i ponašao. Znao je da nema kontrolu nad životom, ali da je život uvijek vrijedan življenja. Odlučio je da se neće zamarati lošim danima koji dolaze, jer bez njih život ne bi bio život. Ovo me podsjeća na Joba, starozavjetnog lika, koji je znao reći: „Bog dao, Bog uzeo, blagoslovljeno ime Gospodnje.“ Starac iz priče i Job su bili svjesni da im i dobro i loše dolaze od Boga, te da On zasigurno zna zašto nam stavlja neke prepreke i probleme na put.

Ubrzani čovjek današnjice ne daje sebi dovoljno vremena za promišljanje o ovakvim stvarima, već život živi brzo, površno i bez previše brige dok god mu ide u životu. Kada krene nizbrdo, čovjek današnjice to ne prihvaća i pribjegava raznim načinima kako da se što prije „usreći“, ne gledajući da je život prepleten srećom i nesrećom, a na svakom od nas je da procijenimo: Sreća ili nesreća, tko to zna?

Ponekad je bitno preživjeti, odnosno sakriti se dok oluja ne prođe. Izaći van na oluju i derati se na nju, svađati se s njom, može biti donekle „terapijski“, no uglavnom riskiramo da pokisnemo i da nas možda udari grom ili ozlijedi tuča. Sakrijte se dok ne prođe najgore. Nema ništa loše u tome da procijenimo da nismo spremni za borbu s olujom, već da snagu trebamo mudro čuvati za one situacije u kojima svojim djelovanjem možemo nešto promijeniti.

Viktor Frankl je rekao da su zatvorenici u koncentracijskim logorima također uvijek imali izbor – baciti se na električnu ogradu ili pronaći smisao u patnji koja ih je u tom trenu snašla. Starac iz priče je mogao u svakoj lošoj situaciji koja ga je snašla naći razlog za očajavanje, no nije dopustio da ga to preuzme, već je poučen mudrošću života čekao da se tijekom vremena otkrije pravi smisao svake situacije.

Uz dopuštenje prijateljice, opisat ću njezino iskustvo i traumu koju je doživjela. Ona je kao mlada studentica u 22. godini života doživjela silovanje od poznanika. U to vrijeme nije dobila potrebnu psihološku podršku i potisnula je to iskustvo. Diplomirala je, zaposlila se, magistrirala, ulazila i izlazila iz veza, putovala te imala ispunjen privatni i poslovni život. Sve dok u njenoj 49. godini nije doživjela gubitak odnosa u privatnom životu zbog kojeg je tema silovanja isplivala na površinu. Potražila je psihološku pomoć, krenula na psihoterapiju i proradila tu situaciju. Ona sama kaže da je iz njene traume nikao plod koji je iscijelio njeno ranjeno srce i sada može djelovati preventivno i terapijski u individualnim susretima. Zato danas, u radu s tinejdžerima, razgovara s njima, potiče ih na asertivnost i rano prepoznavanje svih oblika mogućeg zlostavljanja.

Tako i vi, sjetite se svih situacija za koje ste mislili da će vas „koštati“ glave, pa ste i danas ovdje. S ponekim ožiljkom, s ponekim manje ili više ružnim iskustvom, ali bogatiji za životno iskustvo koje će vas pomagati u ostatku vašeg života. Pomirite se sa svojom prošlošću. Boreći se protiv nje vi ju i dalje držite na životu. Otpustite ju i dopustite joj da padne u zaborav. Što vi budete jači, ona će sve više nestajati. Ako netko u svom životu i dalje ne vidi blagoslove u situacijama teškoće kroz koje je prošao, znači da te situacije još uvijek nije prihvatio kao neizbježne za osobno obraćenje, pronalazak vjere i duševnog mira.