Ljubomora je opasna stvar. Ne nadaj joj se i ne čekaj je tako razdragano. Doći će ti glave.
Ne, nemoj se smijati. Voljeti se može muž, žena, prijatelj, prijateljica, susjed. Čudni svat. Neki prolaznik koji ti se nasmiješi tijekom tvojeg najgoreg dana. Barem misliš da ti je najgori. I ja sam se nedavno zaljubila. U moju šalicu za kavu…
Prste k sebi. Nemoj o njoj niti razmišljati. Kada je vidiš izdaleka, zažmiri i ne otvaraj oči sve dok ti ne bude daleko. Tako bi bilo najbolje. Ona je moja već mjesec dana. Bila je to ljubav, na prvu kavu. Kada tek dođeš na posao i oči ti se sklapaju. Kava! Kava! Samo to! Stajala je odbačena, u kutu.
– Još nitko nije bacio ovu šalicu za kavu! – netko reče.
– I neće! Sada je moja! – viknem ja i osjetim silnu sreću.
Bez ručke. Bez boje. Samo mala trešnja, bolje rečeno njezin dio nazirao se bojažljivo. Koga briga za ljepotu?!
– Maknite sa stola ovo ruglo od šalice! – vikne iznenada moj šef.
Tebi, moja šalice, jučer sam rekla sve. O čemu sanjam. Kako se osjećam, u jutro rano, ispijajući najfiniju kavu do sada. A ti si me slušala bez riječi. I bila si topla. I nježna. I osjećajna. A ja sam gorko zaplakala. I poslije sam se nečemu od srca nasmijala. A ti si jedina bila tu kraj mene. Da me saslušaš. Da me spasiš. Da ne poludim od ovoga i onoga svijeta…
– Pogledaj. Luda je. Grli šalicu za kavu. Ljubi je. Šef joj otima šalicu, a ona je ne da!
Eh, a što je dalje bilo kada sam se probudila?!
Da se nije širio miris kave cijelom kuhinjom, tko zna? Možda bih još malo sanjala?!
Povezano: Punica na tajnom zadatku
