Žalio se prijatelj prijatelju na punicu svoju. I od tih svih prijatelja nastavio se niz, broj se bližio stotici.

Nije, da nisu imali o čemu drugom pričati. Onako, slučajno došlo kao tema te večeri na red. Ma, ništa im ne vjerujem! Nije to bilo te večeri, nego u svako doba dana i noći!

I nije bilo te večeri, nego u cik zore, kada je zazvonio telefon još jednom zetu. On je te noći kako kaže čvrsto spavao. Prvi puta nakon godinu dana. Zato što je punicu osobno otpratio na aerodrom. I nekoliko puta provjerio je li konačno u avion sjela i odletjela. Njegova krila su se tada raširila. Mislio je da mu ne može ništa, zato što je daleko. Daleko od očiju, daleko od srca! Punica!

Da. Zvala je. I bila ljubazna kao i uvijek. Za svaku sitnicu se zahvaljivala. Biranim i mudrim riječima vodila razgovor. Savršeno. Njemu je javila da je sretno stigla. Tu je nešto bilo jako sumnjivo…

Moja punica je na tajnom zadatku! Kako to nisam prije shvatio!? Baš sam glup ljudi moji. Kako bi me ona mogla voljeti? Nisam ja njezino dijete. Ni brat. Niti sestra. Koja taktika?! Nema svađe. Nema prigovaranja. Nema ljutitih pogleda. Nema. Samo ljubav kao oružje. Protiv mene. Pa kada me dobro izmori, onda će me se riješiti, zauvijek! Za koga ona radi? Za koju tajnu službu? Dobro uvježbana. Hladna i strpljiva. Pametna. Dosjetljiva. Riješit će se mene, najboljeg zeta na svijetu… Evo. I suzu sam pustio!

Moja punica je ljudi moji, na tajnom zadatku! Upomoć!

Povezano: Svekrva i ja, vječne ne (prijateljice)