Unaprijed odustati je najgora opcija, bez obzira o čemu se radilo. Iskoristite svoje slabosti, ponekad i najveća slabost može postati najveća snaga.
Inspirativna priča
Desetogodišnji dječak odlučio je trenirati judo, i to usprkos činjenici što je izgubio lijevu ruku u teškoj prometnoj nesreći. Dječak je počeo treninge sa starim japanskim judo majstorom. Krenulo mu je dobro, tako da mu nije bilo jasno zašto ga je, nakon tri mjeseca treninga, majstor i dalje učio samo jednom zahvatu.
“Sensei”, dječak je na kraju kazao, “zar ne bih trebao učiti i druge zahvate?” “Točno je da je ovo jedini zahvat koji znaš, ali isto tako je točno i da je ovo jedini zahvat koji trebaš znati,“ odgovorio je Sensei. Nije baš u potpunosti razumio učitelja, ali mu je vjerovao, pa je tako dječak nastavio s treninzima. Nekoliko mjeseci kasnije, Sensei odvede dječaka na njegov prvi turnir. I sam ne vjerujući, dječak je vrlo lako pobijedio u prva dva meča. Treći meč se pokazao težim, ali protivnik je postao nestrpljiv i otvorio se, pa je dječak spretno iskoristio svoj jedan jedini zahvat kako bi dobio i taj meč.
Ne ograničavajte se
Još uvijek ne vjerujući svome uspjehu, dječak se našao u finalu. Ovaj put je njegov protivnik bio veći, jači i iskusniji. U jednom trenutku izgledalo je da je dječak u potpunosti nadjačan, no nije se predavao, mada se vidjelo da mu nije lako. Imajući na umu da bi se dječak mogao ozlijediti i da mu vlastiti hendikep ne ide u prilog, sudac je pozvao time-out. Imao je namjeru prekinuti meč, ali Sensei se umiješao. “Ne”, inzistirao je Sensei .”Neka nastavi dalje.” Ubrzo nakon što je borba nastavljena, njegov protivnik je napravio ključnu grešku – spustio je gard i navalio svom silom na dječaka. Istog trena, on je iskoristio svoj uvježbani zahvat i uhvatio ga u klinč. Dječak je pobijedio i taj meč i osvojio svoj prvi turnir.
Postao je prvak.
Na putu kući, dječak i Sensei su analizirali svaki zahvat u svakom meču. I tek poslije toga dječak je skupio hrabrosti da upita učitelja ono što mu je stvarno bilo na umu. “Sensei, kako sam osvojio ovaj turnir sa samo jednim zahvatom?” “Pa osvojio si ga iz dva razloga”, Sensei je odgovorio. „Prvi je, da si skoro u potpunosti ovladao jednim od najtežih zahvata u judu, a drugi razlog – jedina poznata obrana za taj zahvat je da te protivnik zgrabi za LIJEVU RUKU.“
Unaprijed odustati je najgora opcija
Dječakova najveća slabost postala je njegova najveća snaga u ključnom trenutku njegova života. Često se u životu, gledajući neki vlastiti hendikep, ograničavamo uopće pokušati nešto jer unaprijed usuđujemo sami sebe na neuspjeh. Mislimo da nemamo šanse, da su drugi bolji, da drugi mogu i znaju bolje. I to sve također može biti istina, no ne znači da ne trebamo pokušati. Unaprijed odustati je najgora opcija, bez obzira o čemu se radilo. Pokušaj, ma kako god neuspješan bio, govori nam nešto.
Thomas Edison i njegovi suradnici su proveli tisuće eksperimenata kako bi razvili električnu žarulju i imali su velikih problema na svakom koraku, no bez obzira na opetovane neuspjehe nisu se predavali dok nisu došli do konačno funkcionalnog modela – što je svima jasno jer nam je danas život nezamisliv bez žarulje. Dječak iz priče je bio svjestan svog hendikepa i bavio se judom bez obzira što je vjerojatno unaprijed mislio da neće postići neki uspjeh. Bavio se judom zbog sebe. Ista stvar se događa i nama u životu – često radimo neke stvari želeći ostvariti konačan cilj, mada znamo da sreća nije prolazak kroz cilj, već put do cilja, no moramo se redovito na to podsjećati.
Povezano: Ako vješto razgovarate s djecom, možete im pomoći u izgradnji budućih snova
Nikad ne znamo kada će biti naš trenutak da zasjamo
Ponekad se nekim stvarima bavimo da udovoljimo drugima. Roditeljima, rodbini, partneru, djeci, no u tome nema dugoročne sreće. Važna životna lekcija ove priče je također da moramo vjerovati. Imati vjere da naš život, bez obzira na sve nedostatke, i dalje ima smisla i da nikad ne znamo kada će biti naš trenutak da zasjamo. Svatko od nas je sigurno doživio nešto slično. Da smo unatoč tome što „izgledi“ nisu bili na našoj strani, uspjeli u nečemu i postigli uspjeh. Ja sam prije studija psihologije proveo dvije godine na PMF-u. Studirao sam za profesora biologije i kemije. Nakon što sam kemiju pao osam puta, morao sam se ispisati s fakulteta. No želja da završim „neki“ fakultet bila je jača od odustajanja i povratka u Slavonski Brod.
Imao sam skoro godinu dana da promislim što želim studirati. Izbor je u konačnici pao na studij Fizioterapije za koji sam išao čak i na pripreme. Kada sam mami rekao što sam odabrao, pitala me zašto ne bih išao na još neki, rezervni prijemni. Obzirom da sam se na Fizioterapiju jedva odlučio jer me ništa apsolutno nije previše zanimalo, pronaći još jedan studij koji me zanima činilo mi se kao let na Mjesec. Rekao sam to kroz šalu na jednom crkvenom druženju, te mi je jedan čovjek prišao i rekao da probam upisati Psihologiju. Meni je to tad zvučalo nevjerojatno, jer se moralo puno spremati i ponavljati gradivo srednje škole, a meni je do prijemnog prošlo tri godine od završetka srednje škole.
Bez obzira na to, otišao sam na prijemni, onako turistički, reda radi, obzirom da je prijemni za Psihologiju bio dan prije Fizioterapije. Nakon dva dana kada su stigli rezultati, bilo je sve jasno. Psihologija IN, Fizioterapija OUT. Ostalo je povijest.
“Hrabrom su čovjeku dobra i loša sreća poput lijeve i desne ruke. Koristi obje.”
(Sv. Katarina Sijenska)
