Na more, na more, na more! Tako pjevamo mi! Na more, na more na more, ali ne baš svi…
Ludilo. Kada mi je jučer sunce, malo jače udarilo u glavu, samo o moru razmišljam. U zvijezde ga kujem. Sanjam o njemu. Jedva čekam trenutak kada ću vrisnuti.
– Evo mojeg mora plavetnog! Sada ću se baciti! Sada ću se kupati! I nitko mi neće smetati! Niti šef! Niti tajnica tajnovita! Nitko! Nitko! More, more, moje!
Kako je moja malenkost bivala bliže moru, primjećivala je sve više i više ljudi. Nema mjesta za parkiranje. Nema mjesta na cesti. Na stazi. U restoranu. A plaža!?
– Majko mila, gdje ću staviti ručnik? Eno tamo, blizu starije gospođe. Nadam se da me neće ništa pitati.
Nije se isplatilo biti tamo. Koja greška. I to početnička. Kao na satu povijesti. Ali ja sam upravo pobjegla od svoje majke. Od bake. Od svekrve. Ljudi! Ja sam na odmoru!
More je tu. Na korak. A nikako da stignem do njega!
Samo smireno. Doći će i moj trenutak. Disanje je malo nepravilno, ali što se može. More je tu. Na korak. A nikako da stignem do njega. Eh, eno mjesta. Trčim tamo! Ma, ništa od toga. Netko je bio brži. Gladna sam i umorna. Bilo bi dobro nešto pojesti, pa tada se izboriti za mjesto na plaži.
I tamo red! Ispred mene oko dvadesetak ljudi. A terasa puna. Nitko se ne žuri. Polako jedu i piju. Evo, došli na more i zaboravili da je život vječna utrka. Zašto baš sada? U restoranu?! A meni je sada to potrebno, iako sam na odmoru! Brže jedite!
– Eno mjesta! To je mjesto moje i ničije više. Gurat ću se i gristi, ali nitko neće tu sjesti! Čekam već pola sata da se netko barem mrvicu smiluje, pa me pusti za stol.
– Izvolite! – govori milim glasom konobar i smješka se.
– Ja bih. Ja… Zaboravila sam. Što ću!? Bože moj, koja sramota. Ja bih, škampe na buzaru! E, to! To nisam nikada jela!
Ja bih, škampe na buzaru!
Ostala bez riječi, kao da prvi put vidim konobara. I još naručila škampe. Luda žena. Ne znam kako ću ih jesti. Osramotit ću se pred svima. Bolje je da taj moj slučaj čim prije svi zaborave. Jest da su škampi izgledali vrhunski. Sve pohvale kuharu. Ali doći do njih, nikako! Hvala Bogu da sam i kruh dobila. Nisam umrla od gladi. Kako? Kako ta čuda otvoriti i pojesti?
Majko moja mila! Eh, da mi je one naše slasne purice. Kako bih je smazala u trenu. Neka i mlinci budi kraj nje, za svaki slučaj…
Za popravni, naredne godine. Košara s jelom. Na plaži. Nema, što nema. Od slanog, slatkog. I sve domaće…Što se ne pojede, podijeliti ljudima.
Fali more, drži se purice…
Povezano: Propalo sve, ali inspiracija ne! (službeno piše – godišnji odmor)
