Stvarao Bog svijet šest dana, pa se sedmi dan umorio i odlučio malo stati i odmoriti se. A mi smo dalje nastavili stvarati svoj svijet i stavljati ga u različite okvire.

I naše ponašanje smo jednostavno opravdavali tako što smo jednostavno rekli – Pa ljudi su, ljudi! Valja im oprostiti. Ne znaju što čine! I je li uistinu tako, tko bi ga znao. Možda bi se trebali zapitati zašto to radimo. Ali nemamo mi vremena za to. Mi glumimo Boga. Kažnjavamo, osuđujemo… Sve one koji žele izaći izvan okvira koje smo si mi zamislili u svojoj glavi.

Na fotografiji obitelj. Lijepo stoji na zidu. Tko zna zašto? Neka je svi gledaju. Ne možeš, a da je ne primijetiš kada uđeš u kuću… Baš su lijepi. Otac, majka, kćer i sin. I tako treba biti zauvijek. Ne daj Bože da tko izađe iz tih okvira van. I da napusti obitelj. To ne bi bilo lijepo i pošteno. Zna se da bi ga društvo osudilo. Ali pitanje je, koga bi prije osudili? Ženu, ili muškarca?

On je glava obitelji. Barem se tako kaže. I tako većina misli. Ili se tako on predstavlja, u društvu… I njegova se riječ mora slušati. Kako on kaže, tako bi trebalo biti. Oh, da, pa on je muško. I njemu se oprašta kada u jutarnje sate dolazi doma – Skupilo se društvo u kafiću. Pa čašica, dvije, priča… Zašto se ne bi čovjek malo opustio? On puno radi i brine za svoju obitelj. Ne smije ga se osuđivati. To se treba zaboraviti, ili tolerirati. Nema prigovora. Ne bi ga trebalo biti. Ali, on je izvan okvira! Često izlazi…

A ona? Što s njom? A što s djecom?

A ona? Što s njom? Ona bi trebala ostati doma. I biti vrijedna majka, supruga, domaćica. Ljubavnica… I trebala bi biti lijepa, šarmantna, pametna. Ne pričati puno. Ugađati svima! Klanjati se svima. Zaboravljati grube riječi. I sutra krenuti opet iz početka… Ona ni pod koju cijenu ne bi smjela napustiti okvir! Teško njoj, ako to učini. A sada barem nije problem doznati gdje se tko nalazi. I tko se s kim druži…

A što s djecom? Jesu li barem ona pošteđena naših zamišljenih okvira? Određuje li se i njima kako će se ponašati i što moraju činiti da bi ih se vječno hvalilo? I koga se hvali? One buntovne, ili one šutljive? Ili one koji vješto sakrivaju svoje emocije. Svoju patnju. I nemogućnost da se čuje i njihov glas! U kakav okvir njih stavljamo?

Povezano: Šoping “agresija” na depresiju

Ah, to je prekrasna obitelj…

Ah, to je prekrasna obitelj… Pogledaj ih samo! Kako su umorni. Dosta im je svega! Rado bi negdje pobjegli i odmorili se… A kako će objasniti zašto su otišli? I kamo oni to idu? Nitko to ne bi shvatio! Pravila su tu. A, njih bi trebalo poštivati. Netko više, a netko manje. Blago onome tko zna prikrivati tragove! I svoju lošu stranu. I onome tko zna glumiti! Nabaciti osmijeh od uha do uha i tako cijeli dan biti. A kada dođe doma, može se opustiti. Nitko ga ne gleda. Osim onih koji su doma…

Strah se uvukao pod kožu i ne da nam disati. A tko je za to kriv? Mi, sami? Ne svi! Možemo li se prepoznati u svemu tome? Mislim da možemo…

Stavit ću sebe u okvir. Ja ću ga sada zamisliti. Ne dam drugome da me stavlja gdje god to on poželi. Sama ću odrediti granicu… I pitati se vječno – Čemu sve to? Ah, da! Pa mi smo samo ljudi. I valja nam oprostiti. Oprostit će nam i Bog… nadam se…

Autorica: Sunčica Orešić, književnica, prozaistica, ilustratorica, tekstopisac, dramski pisac