Ako u jednom trenutku života nismo dovoljno snažni, mudri i produhovljeni da nešto napravimo i uspijemo, ne znači da nam je kasnije tijekom života zabranjeno opet pokušati.
Razina uspjeha u našem životu rezultat je našeg sustava vjerovanja u vlastite sposobnosti. Jednom, kad naučimo vjerovati u sebe, uspjeh nam je nadohvat ruke.
Kako naučiti vjerovati u sebe?
Vjerojatno se svi sjećate kada ste prvi put vidjeli slona, bilo uživo ili na televizoru. Ako ste ga vidjeli uživo, onda ste sigurno zastali na čas i divili se njegovoj impozantnoj veličini. Možda ste ga se čak i pribojavali. S druge strane imate slona u cirkusu, koji je i dalje impozantan i velik, ali nije slobodan raditi što želi, već je utreniran slušati naredbe drugih i biti vezan malim kolcem.
Sigurno ste se i vi pitali kako to da tako velikog slona drži vezanim tako mali kolčić koji bi on bio sposoban iščupati samo dok se namješta unutar svog prostora.
Dugoročnost odgoja
Poanta je u tome kako su ga „odgajali“ dok je bio mali. Koliko puta je bio kažnjen zbog toga što se htio osloboditi? Koliko puta je trpio bol zbog toga što se želio osloboditi? Koliko god se on opirao takvom načinu odgoja, nije uspio u svojoj namjeri i konačno je odustao. Nitko ga nije podupirao u njegovom „pokretu otpora“, već su mu ostali slonovi, koji su već utrenirani, poslali jasnu poruku: „Ne opiri se! Prepusti se! Budi dobar i poslušan!“ To se u konačnici i dogodilo. Svakim se danom sve manje i manje borio, što s okolinom koja mu nije bila naklonjena, što s kolcem koji mu nije dao da bude slobodan. Kako su dani prolazili, sve lakše i lakše je odustajao. Na kraju je on prihvatio svoju nemoć i prestao se boriti, samo se prepustio.
Godine su prolazile i od malog slona je nastao velik i snažan slon. S obzirom na njegovu snagu, lanac i kolac su postali smiješna prepreka njegovoj slobodi. To su znali i ljudi u cirkusu, ali su ga svejedno ostavljali ovako „slabo“ vezanog.
Oni su vjerovali u dugoročnost svog „odgoja“, jer su ga naučili da je bespomoćan kad je vezan – da ne može sam sebi pomoći. I danas, bez obzira na njegovu veličinu, on i dalje vjeruje da je u „sukobu“ sa svojim tamničarem bespomoćan.
Najveći problem je što on nije svjestan svoje snage. Nije svjestan da se u svakom trenu može osloboditi, on čak to niti ne pokušava. Jer da pokuša, vidio bi da može, ali toliko puta je to pokušao kad je bio mali i zbog svakog tog pokušaja je trpio bol i kaznu. Sada niti ne želi pokušati jer smatra da nema smisla, da će opet boljeti. Netko će se sada pitati kako to da ovaj slon nije svjestan sebe i svoje snage kad je odrastao? Kako je to moguće?
Svi mi imamo neke osobne kočnice
Ako stavimo slona sa strane, bez obzira koliko nam to mjesta zauzimalo, i razmislimo o sebi u kontekstu ove priče, možda nam bude smislenija. Koje su naše osobne dodirne točke s ovim slonom?
Svi smo mi pomalo poput slona, imamo neke situacije u kojima smo vezani za svoje kolce koji nam oduzimaju slobodu. Imamo neke osobne kočnice koje su nam usadili roditelji dok smo bili mali. Kočnice u kojima naše malo dijete i dan danas ne vjeruje da ima snage nešto promijeniti. U kojima se ne osjeća dovoljno sigurno da nešto promijeni u svom životu. Koje nije svjesno da danas samo može donijeti odluku da nešto napravi, nešto za što nije bilo spremno kao dijete.
Samo zato što smo jednom davno pokušali nešto i nismo uspjeli ne znači da stoga nikada nećemo uspjeti. Ako u jednom trenutku života nismo bili dovoljno snažni, mudri i produhovljeni da nešto napravimo i uspijemo, ne znači da nam je kasnije tijekom života zabranjeno opet pokušati. To je naša osobna kočnica, možda strah od neuspjeha, strah od ponovne „traume“, strah od toga što će reći drugi i slično.
Vjerujte u svoje sposobnosti, vjerujte u sebe
Viktor E. Frankl bi nam u ovoj situaciji rekao da ako uzmemo čovjeka takvog kakav je, pogoršavamo ga. Ali ako ga uzmemo onakvog kakav bi trebao biti, činimo ga sposobnim da postane ono što može biti.
Ono što je također bitno je shvatiti da su se neke situacije u našem životu posložile tako da nas zaštite od mogućih, još lošijih scenarija, koje mi sami nismo mogli percipirati u tom trenutku. To nam se možda tek kasnije u životu otkrilo.
Vjerujte u svoje sposobnosti, vjerujte u sebe. Naučite vjerovati u sebe. Možda je neke životne prepreke lakše savladati danas nego prije. Budite svjesni svoje „veličine“, nemojte da vaš rast umanjuju strahom od zarobljavanja.
Ono što ste proživjeli kao dijete je nepromjenjivo. No vi odlučujete hoće li ta bol koju ste proživjeli biti uteg koji vas stalno vuče prema dolje ili ćete se pomiriti sa svojom prošlošću i prihvatiti je, prerezati taj uteg i dopustiti vašem životnom letećem balonu da poleti. Jer život je kao leteći balon. Mi ga pokušavamo usmjeravati gdje želimo ići, no on je često svojeglav i leti kuda mu se hoće, pod utjecajem prirodnih sila što nas često tjera da se prilagođavamo.
Ja sam odrastao uz samohranu majku koja se često borila protiv sistema i vjetrenjača da mi pruži sve što mi je trebalo. Koja nije dozvolila da me taj životni kolac sputava. I dan danas sam joj zahvalan što se nije predala kada je to bila najlakša opcija. Kada je bilo najlakše poslušati one oko sebe koji su joj stalno šaptali: „Odustani. Predaj se. Nećeš uspjeti. Nikad ništa od tebe.“
To je srž ljudskog duha… Ako uspijemo pronaći za što živjeti – ako nađemo neko značenje koje treba staviti u središte našeg života – tada čak i najgora vrsta patnje postaje podnošljiva. (Viktor E. Frankl)
Povezano: Nezahvalnost i pohlepa siguran su put k nezadovoljstvu
Članak je inspiriran knjigom „Ispričat ću ti priču“ od Jorge Bucaya.
