Mjesec dana nakon što sam otvorila ordinaciju, poginula mi je mlada sestra…

To je bio kraj svega… Očaj, tuga, jad. Kako sam preživjela? Ne znam.

Kako živim sada? Ne znam. Ne razmišljam puno, jednostavno živim. Znam samo da sam u tim trenucima osjetila neku nadljudsku snagu i ljubav, nevidljivu ruku koja me vodila kroz mrak…

Trebala sam se udati za 4 mjeseca i imati veliku svadbu kojoj se moja sestra najviše veselila. Naravno sve smo otkazali. Međutim svi savjeti koje sam dobila bili su da nastavim živjeti. To mi se činilo totalno blesavo jer nastavak života uopće nije imao smisla. Znam da sam stalno mislila da nikad vise neću biti sretna.

Ali morala sam stisnuti zube i srce, podići svoju obitelj na noge i krenuti dalje. Počela sam raditi i rad mi je puno pomogao, radim s majkom pa sam i njoj skrenula misli. Došao je datum svadbe, obukla sam haljinu koju mi je seka izabrala prije smrti i uz neku nadljudsku snagu udala sam se za svoju dugogodišnju ljubav na odličnoj svadbi koja je ispala bolje od originalno zamišljene. Selo je pričalo, ali ja sam znala da bi to moja sestra tako htjela! I nastavila sam dalje, kao zombi, tupog srca, podižući se iz crnila svakog dana, s vjerom u Boga misleći kako nikad nećemo biti dobro.

A onda sam ostala trudna, slučajno i totalno neplanirano. S obzirom da sam izgubila već pola srca prepustila sam se Bogu u svojoj nemoći i prestala brinuti.

6.11.rodila sam svoje malo čudo koje nas je sve vratilo natrag u život i koje mi daje svakodnevni smisao i snagu. Moja pokojna sestra Martina Mikulić rođena je 8.11. Ljepšu simboliku od Boga nisam mogla tražiti.

I dalje je nevjerojatno teško, no naučila sam živjeti s tim. Imam dobre i loše dane. Vježbam zahvalnost na sestrinu životu i zajedničkim godinama i borim se s tugom. Puno plačem i to je dobro. Puno se smijem i živim puno opuštenije. Jer sad znam da ne mogu na sve utjecati i da briga nema smisla, samo dajem sve od sebe i onda se prepuštam u Božje ruke…

Valentina Petrović, doktorica dentalne medicine