O ženama i soli prvijenac je autorice Gabriele Garcie. Priča je to o pet generacija snažnih žena, o majkama i kćerima, o prošlosti koja proganja budućnost, o imigrantima u potrazi za boljim životom.
Autorica nas kroz roman O ženama i soli upoznaje s teškim životom latinoameričkih žena, donosi nam priče kroz pet vremenski linija – od događanja na Kubi 1886. do događanja u današnjem Miamiju, Teksasu, Kubi i Meksiku.
„Reci mi da želiš živjeti i bit ću sve što želiš da budem. Ali ne mogu samo snagom volje stvoriti dovoljno života za nas obje. Reci mi da želiš živjeti.“ Dojmljive su ovo rečenice prvog poglavlja koje Carmen, kubanska imigrantica, upućuje svojoj kćeri Jeannette koja se bori s ovisnošću. To nije bio život kakav je Carmen zamislila kada je emigrirala s Kube u Miami. „Možda, kad bih mogla sagledati svu prošlost, sve putove, možda bih imala odgovore na pitanje zašto: Zašto su nam životi postali ovakvi?“
Prešućene tajne, strahovi, traume, ilegalna imigracija, deportacije, ovisnosti, zlostavljanje, sumorna stvarnost imigrantskih zajednica, prisilna razdvojenost članova obitelji. Ovo su priče o jakim ženama opterećenim siromaštvom koje su povezane temama majčinstva i čežnjom za domovinom iz koje su neke pobjegle. Teme su ovo o kojima slušamo u vijestima. Međutim, ove priče su puno snažnije i na drugačiji način vidimo sliku života tih žena.
Ovo nikako nije jedna od onih knjiga koju čitate za zabavu i opuštanje, ali je važna. Ovo je knjiga koju čitate ako želite saznati više o povijesnim događanjima i životima jakih latinoameričkih žena. Žene iz ovog romana preživljavaju unatoč svemu – unatoč brutalnim muževima, razdvojenosti, siromaštvu, nasilju. Pokušavaju ostaviti prošlost za sobom.
Različite žene, različite vremenske linije
Kako sam već spomenula, roman O ženama i soli napisan je u poglavljima ispričanim iz perspektive različitih žena u različitim vremenskim linijama. Osobno volim tako pisane romane, međutim, moram priznati da mi je ovoga puta izmjena likova i vremenskih linija bila zbunjujuća. Teško sam lovila povezanost među ženama pa sam se stalno vraćala na prvu stranicu s prikazanim obiteljskim stablom. Možda zato što je svaki lik imao priču za sebe koja i nije blisko povezana s pričom predaka.
Stil pisanja je fluidan, priče su u nekim dijelovima napisane jako lijepo. Zbog teških i sumornih tema koje Garcia obrađuje, ovo nije lako štivo, ali je svakako vrijedno čitanja.
Recenzija i foto: Marijana Glavaš
Povezano: Vrela tišine, Ruta Sepetys – Recenzija
