Svatko ima svoju priču, svi smo mi u osnovi isti i u istom sosu. Sosnatom životu. Ipak ću ja odrediti koje mirodije će biti u tom mom sosu.

Ima ona jedna divna pjesma koja počinje ovako:

„Postoje riječi nježne, tople, blage,
koje nas smiruju i u tuzi tješe.
No postoje riječi teške i tvrde kao kamen,
koje nanesu na srcu bol i ostave znamen…………….

Zamijenila bih RIJEČI s MISLIMA jer da bi nešto rekao, prvo trebaš tako i MISLITI, zar ne? Što MISLIŠ to i GOVORIŠ.

Teške MISLI mogu nas dovesti u teška stanja koja zbog njih samih mogu postati još teža. Svakoga su poneki put zapljusnule, pa tako i mene. Nitko ne ostane nedodirnut. No koliko dugo će to sve trajati ipak ovisi o nama samima.

Žalopojka naša svakidašnja

Nedavno sam u jednom postu napisala onako žalopojski: „Kako sam sada u potpunosti sama, bez djece. Ipak ona su do sada tu bila prisutna, bez obzira što smo se rijetko viđali na dnevnoj bazi. To je očito poznato onima koji imaju odraslu djecu.“

Stvarno se čudim da sam to napisala žalopojski, no mogu reći da bez obzira na to što se to tada činilo čudno, novo, strahovito i osamljeno, sada se čini kao velika prednost. Woow, napokon imam prilike posvetiti se u potpunosti sebi, živjeti sa sobom, uživati sa sobom, a najbolje je od svega – postati bolja sa sobom.

Nema više distrakcija koje su dolazile sa strane, a koje su mi onemogućavale da se čujem, da se vidim, da postojim, da sam tu, a ne mislima negdje drugdje, u nekom drugom poslu ili zadatku. Možemo razviti diskusiju na temelju knjiških sadržaja koje sam čitala ili auditivnih intervjua koje sam slušala, kako nije dobro biti sam. O da, u potpunosti se s time slažem. I u onom žalopojskom postu sam isto navela da je ovo situacija koja nas može stajati velikih psiholoških problema ili prosvjetljenja, ovisno što želimo odabrati.

Očigledno mora proći ova prva faza da bismo je upoznali i shvatili kako nam u njoj nije dobro. Zato iza nje odmah dolazi sljedeća faza. U njoj shvaćamo da nismo sami, ili jesmo, onoliko koliko mi to želimo biti. Sve ostalo je stvar dobrog planiranja životnog, svakodnevnog vremena. Oho, opet sam se vratila time managementu, onome što mi je uža specijalnost. Moj „time table“ se opet probudio.

Krećem u akciju

Nakon operacije ruke zapustila sam treninge badmintona i oslabila s brojem trailova na kojima sam redovito sudjelovala. Moram se gibati, pa moja vratna kralježnica prva to traži. Dosta je doktora, pomislim i počnem tražiti gdje mi je kontakt od onog mog Afrikanca koji pleše. Baš se obradovao kad me čuo, i naravno, odmah sam krenula. Prve sate bilo je malo naporno, no brzo sam se ufurala u cijelu priču. Zaredali se neki nastupi, dodatni treninzi. Ludilo! Pa, to sam ja! Jednostavno život treba biti ispunjen i imati nekog smisla. Onog koji meni odgovara. Ubrzo potom javila se voditeljica zbora da trebamo opet početi s probama jer u lipnju imamo koncert. Mnogo proba, zanimljivo za mene.

Voditelj bubnjanja koji je zamro za vrijeme korone, probudio se jednom email pozivnicom i objavio da opet počinjemo. Super pomislim. Evo baš sam sada u tome, gužvasto je. Treba pripremiti produkciju u srpnju. Fenomenalno.

Svatko ima svoju priču

Na tom putu gužvastih aktivnosti zaredalo se more novih ljudi, uz nešto starih poznanika. Uglavnom full zanimljivo. Svatko ima svoju priču. Ma svi smo mi u osnovi isti i u istom sosu. Sosnatom životu. Život sa sosom. Ipak ću ja odrediti koje mirodije i koja količina začina će biti u tom mom sosu. Treba samo biti ukusan. Mmmmmmmm………………………………

Na završnom koncertu upoznala sam cure koje plešu street dance, odlična stvar. Razmijenili smo kontakte i naravno, krećem. Tako sam si utabala buduće korake, za rujan.

Prije te cijele priče prepune aktivnosti kontaktirala sam jednu edukacijsku kuću i osigurala si jednu veliku edukaciju kojom ću promijeniti svoje zvanje. A onako usput, opet mi je netko dobar poslao link za prijavu na jedan projekt za nas poduzetnike. Naravno i tu sam se prijavila. Nešto projekata sam napisala i prijavila ih, pa čekam rezultate, a i novi posao se ukazuje na kraju tunela. Čekam da zasvijetli, pa da ga obgrlim. Jedna lijepa plesna projektna priča počinje rasti s novim ljudima koje sam upoznala. Uz sve to držim radionice na dva EU projekta. U glavnom mi nije dosadno. Vremena je malo pa ga kvalitetno raspoređujem da bude za svakoga ponešto. Za moj vrt, moje mace, moju djecu s kojom se čujem, za moju odabranu knjigu koju sam dugo čekala i napokon je kupila.

Chill na terasi

Dok ovo pišem, uživam s nogama na stoliću, uvaljena u garnituru na mojoj prekrasnoj terasi. U konačnici, jedan jako lijepi preokret, onako preko noći. Kad strpljivo čekaš i radiš u istom trenutku na onome što želiš to zaista i dođe. Meni je došlo i zaista uživam. Nema predaje. Meni je pomogla izreka koju vidim svaki dan na mom vision bordu, a glasi:

„Nikada, nikada, nikada…………….Baš nikada nemojte odustati“……… Winston Churchill

A ono što me je preokrenulo i izvuklo iz moje pećine je davno zaboravljena izreka koju mi je poklonila jedna kolegica i zato joj hvala:

„Nikada nismo sami jer smo vođeni i voljeni“
Dodala bih: „…………………………..samo što to zaboravljamo.“

Za sve one koji su sada malo izgubljeni ili se možda osjećaju usamljeno želim da pročitaju još jednom odlomak KREĆEM U AKCIJU kako bi se što prije sjetili onih divnih riječi kojima sebe hranimo, gradimo, izvlačimo iz pećina, te dajemo motivaciju.

Jer samo prava MISAO je ona najbolja akcija koja će se tek dogoditi.

Ovu kolumnu možeš poslušati na LINKU

Povezano: Putokaz za dobar plan – postanite zadovoljnije i izgradite samopoštovanje