Zamislite danas roditelje sa šestero djece kako žive u nekoj šumi. Prvo što nam pada na pamet je vjerojatno da nisu normalni.

Ideju za članak sam dobio već davno, gledajući film „Captain fantastic“ koji svaki otac mora pogledati, bez obzira što mislio o prikazanom konceptu odgoja djece. Radi se o mužu koji je skupa sa ženom odlučio odgajati djecu dalje od civilizacije, u šumi. Trudili su se odgojiti svojih šestero djece postavljajući im stroge fizičke i intelektualne zahtjeve, želeći transformirati svoju djecu u ljude koji će promijeniti svijet.

Zamislite danas roditelje sa šestero djece kako žive u nekoj šumi. Prvo što nam pada na pamet je vjerojatno da nisu normalni. Zatim bi im pozvali Centar za socijalnu skrb da uzmu djecu i daju „normalnim“ roditeljima. Sve bi to poduzeli bez da uopće provjerimo što djeca misle o tome. Jesu li sretna baš s takvim roditeljima? Žele li živjeti negdje drugdje? Nakon niza godina života u „divljini“ obitelj se zbog sahrane majke vrati u civilizaciju, što naravno unosi nemir u posložene odnose između njih samih, no nakon svih kušnji kroz koje su svi skupa prošli, ipak su se odlučili na povratak u „divljinu“.

Vrijeme i današnji očevi

Ono što su ta djeca imala, za razliku od sve druge djece koja žive u „civilizaciji“, je vrijeme. Vrijeme bez mobitela. Vrijeme koje im ne kradu društvene mreže, koje im ne krade fejk lajkanje slika i isprazno skrolanje prema dolje. Imala su vrijeme za čitanje knjiga i debatiranje o pročitanom i vrijeme za fizičku aktivnost odnosno tjelesno vježbanje. Kroz svakodnevne razgovore roditelji su im usadili kritičko mišljenje – nešto što danas nedostaje jednoj cijeloj generaciji, a nedostajat će i idućim generacijama, ne budu li roditelji ponovno počeli odgajati svoju djecu i provoditi s njima kvalitetno vrijeme. Ako djecu ne odgajaju roditelji, netko drugi hoće – internet, mobiteli, društvo, ulica. Djeca u filmu su također imala rutinu, a svi dobro znamo da djeca vole predvidljivost, vole kad se stvari znaju.

Današnji očevi možda prelako puštaju svoju odgovornost majkama, odnosno čekaju da dijete sazre do neke dobi kako bi se oni intenzivnije uključili. Danas znamo da najveći doprinos očeva dolazi kroz igru. Dok se majke s djecom igraju tako da privlače njihovu pažnju i pokazuju im igračke, očevi preferiraju fizičke igre. Igra očeva s djecom u većoj je mjeri i interaktivna – oni bacaju djecu u zrak, škakljaju ih, igraju s njima različite sportove, i slično. Način na koji se igraju fizički je više stimulirajući i pobuđujući za dijete nego što je to način na koji se igraju majke.

Očevi su glasniji dok se igraju, a majke su tiše. Očevi potiču kompetitivnost dok majke potiču pravednost u odnosima. Očevi potiču nezavisnost, dok majke potiču osjećaj zaštićenosti. Igra očeva sa sinovima je takva da u većoj mjeri potiče vizualno i lokomotorno istraživanje kao i finu motoriku, dok su očeve interakcije s kćerima uglavnom karakterizirane verbalnim igrama i socijalnom konverzacijom. Očevi pomažu i djevojčicama i dječacima naučiti zdravu ravnotežu između poslušnosti i agresije. Djeca trebaju majčinu mekoću, jednako kao i očevu „grubost“. Oboje nude sigurnost i pouzdanje na svoj način komunicirajući ljubav i fizičku intimnost.

Povezano: Hraniti ego ili obitelj

Djeca puno bolje pamte ono neizrečeno

Jesper Juul, međunarodno priznati obiteljski terapeut, često je u svojim predavanjima govorio o važnosti braka u odgajanju djece, odnosno da dobra djeca rastu iz dobrog braka. Moje iskustvo rada u vrtiću to definitivno potvrđuje – roditeljska (ne)sloga utječe na to kakva su djeca. Djeca koja rastu u neskladnom braku često budu zbunjena, nesigurna, sklonija odustajanju i emocionalno nestabilnija. Izuzetno je bitno ono što mi djecu učimo svojim životom, odnosno na koji način mi odgovaramo na sva životna pitanja.

Gledajući svoje roditelje, djeca se uče mehanizmima rješavanja sukoba, suočavanja s problemima i životnim teškoćama. Zapamtite, djeca puno bolje pamte ono neizrečeno, vaš stav u situacijama koje od vas u životu zahtijevaju da budete postojani, nego ono što vi njima govorite. Tu je posebno bitna uloga oca u životu djece, jer djeca uče i od majke i od oca. Zato je bitno da se otac uključi što više jer tako on djeci daje svoj „ljudski kapital“, odnosno prenosi im svoje životno iskustvo koje je djeci neprocjenjivo.

Pokušajte svojoj djeci biti otac kakvog ste željeli kao dijete

Ako netko slučajno sumnja u sebe i svoje očinske sposobnosti, sjetite se kada ste vi bili dijete i kakvog ste oca tada priželjkivali i pokušajte svojoj djeci biti upravo takav otac. Na to kakvog smo mi oca imali nismo mogli utjecati, no isto tako svaki otac sa svojom djecom uči kako biti bolji ako to želi. Osluškujte ih, provodite vrijeme s njima i naučit ćete puno. Nemojte od djece očekivati da vam sve kažu, učite situacijski, prilagođavajte se.

S većim brojem djece brže učite. Vidim to na svom primjeru s petoro djece. Djeca će iz vas u jednom trenu izvući tatu Supermena, dok će u drugom izvući Mr. Hydea. I to je sve normalno, jer i mi kao očevi rastemo s našom djecom. Što više djece imate, brže se učimo presložiti vlastite prioritete. Puno toga ćemo naučiti ne možda zato što smo mi to htjeli, već zato što smo vidjeli na djeci da žele da to budemo, da to znamo. I to je izuzetno bitno – taj proces u kojem nadrastamo sami sebe.

Brak i roditeljstvo

Viktor E. Frankl, osnivač logoterapije, je to nazvao autotranscendencija – specifična ljudska osobina nadrastanja samoga sebe, kad čovjek nije preokupiran vlastitim egom. Ako nema autotranscendencije, čovjek služi samom sebi, međutim time ne postiže sreću niti može ostvariti samoga sebe. Sporedni učinak autotranscendencije je samoostvarenje. Zvuči paradoksalno, ali mi, stavljanjem potreba drugih na prvo mjesto, izrastamo u osobu kakva bismo trebala postati.

Dr. Jordan Peterson, kanadski klinički psiholog, društveni kritičar i profesor na Sveučilištu Toronto u Kanadi, kaže da za dvije najbitnije uloge u životu kao što su brak i roditeljstvo mi nemamo nikakvo formalno obrazovanje. Mi učimo metodama pokušaja i pogreške i zato je jako bitno ne odustajati od pokušavanja da se ostvarimo u braku i roditeljstvu. Što više pokušavamo, sve više znamo kako ne treba i u konačnici kako treba. Na nama roditeljima je da ne odustanemo. Svaki dan imamo priliku nešto naučiti i nekoga usrećiti, a svoju djecu na pravi put usmjeriti.

„Vidjet ćete ako se stvarno potrudite biti dobar otac da će vam vaša djeca pomoći na svakom koraku biti još bolji.“ (Robert Brault)

Autor: Matej Čuljak, psiholog i psihoterapeut

P.S. Dobar početak za tate: u organizaciji DaddyHood Europe – Dadathlon festival u Puntu na otoku Krku od 30.4. – 1.5.2022. godine.

Dadathlon festival je obiteljski događaj namijenjen prvenstveno povezivanju tata i djece kroz sport i razne zabavne aktivnosti. Festival promovira zdrav i aktivan život kroz kvalitetno obiteljsko druženje. Glavni dio festivala čini Dadathlon utrka za tate i djecu popraćena mnogobrojnim zabavnim radionicama i sadržajima za tate, mame i djecu.