Što ako se danas osjećaš dovoljno voljenim da ne moraš pojesti cijelu čokoladu, da ne moraš popiti alkohol, da ne moraš pristati na ono što ne želiš kako bi bio prihvaćen?

Da ne moraš ostati do večeri na poslu koji te iscrpljuje. Da ne moraš zbog tog posla propustiti gledati kako ti dijete raste. Da ne moraš zanemariti svoje želje zbog obveza… Vjerovali ili ne, svi smo mi voljeni. Čak i oni koji su doživjeli grozne stvari. No, voljeni smo od ljudi koji su ipak ljudi i koji ne znaju bolje. Koji imaju svoje mane, slabosti  i što je najgore strahove. Strahovi ih guraju i tjeraju da čine stvari koje inače ne bi. Što mislite, želi li majka koja daje dijete na usvajanje tom djetetu dobro? Da. Želi mu najbolje i voli ga. Samo ne vjeruje sebi, ne vjeruje u sebe. Vjeruje da će netko drugi njeno dijete bolje odgojiti od nje. Da će njeno dijete biti sretnije s drugim (boljim) roditeljima. Dijete to vidi kao nedostatak ljubavi, kao napuštanje. No to je zapravo dokaz ljubavi, ali i straha i nedostatka  snage i samopouzdanja, nepovjerenja u život. A to se sve događa zbog toga što mislimo da nismo voljeni.

Možete li prihvatiti da ste voljeni?

Možemo li danas osjetiti tu ljubav umjesto onoga kako ljudi to pokazuju? Jer ta ljubav je negdje u nama. Taj osjećaj voljenosti je negdje u nama. Naše je da ga izvedemo na površinu i kroz njega gledamo svijet. Zamislite samo kakav bi svijet bio kad bismo svi ono što nam se događa vidjeli kao dokaz ljubavi umjesto da to vidimo kao kaznu, iskušenje, vlastitu ili tuđu nesposobnost, kao nedostatak ljubavi?

Nemojte dokaze tražiti izvan sebe. Dokaz da ste voljeni možete pronaći samo u sebi. Možda da počnete prvo vi prema sebi raditi stvari koje se rade prema voljenim osobama? Možda da pokažete sebi kako to zaslužujete i da ste voljeni. Time ćete i drugima pokazati kako da se ponašaju prema vama.

Možete li prihvatiti da ste voljeni?

Povezano: Autentičnost ili kakav to moram biti?