Zagreb se od danas može pohvaliti kako je umjetnički stao uz bok New Yorku, Parizu i Milanu. U tim je gradovima umjetnica osebujnog stila, Aleksandra Popović, već imala izložbe, a sada se po prvi puta predstavlja i u hrvatskoj metropoli. Tom prigodom autorica nam je otkrila što je inspirira, kako gleda na današnju umjetnost i kako je sa svime uopće krenula.

Voda kao tema radova

U Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti (NMMU) od 4. do 28. studenog u Galeriji “Josip Račić” održava se izložba “Uzvišeno i suptilno”, nazvana po tekstu Petera Zawrela. Aleksandra Popović tako se po prvi put predstavlja na našoj umjetničkoj sceni, a za tu prigodu pripremila je 13 radova. Kustos je Branko Franceschi, ravnatelj NMMU, a sve slike rađene su tehnikom ulja na platnu kroz zadnje 3 godine. 

“Kao temu izložbe odabrala sam vodu. Sama voda, koja nema ni okus, ni miris, ni oblik, a može u nama izazvati različite reakcije, misli, osjećaje.” Kako je rođena u Zadru, voda joj nije strana. Štoviše, obožava Jadransko more za koje kaže kako je uvijek prigrli i vrati na neki početak. 

“Konstantno kretanje i promjena, kao i smjena poetičnih trenutaka koji izazivaju osjećaje mira i sreće u sukobu s tmurnim i ponekad zastrašujućim, teškim trenucima su veliki izazov. Izazov da uplivate i putujete kroz to more.”

Povratak umjetnosti, povratak sebi

Inspiracija za ovu temu došla joj je lako. Voda je, naime, dio prirode a upravo je priroda tema kojom se Aleksandra najviše bavi već duže vrijeme. Osim što u tom području gaji puno inspiracije i strasti, slikama nastoji ljude podsjetiti na ono što zaista jesu i što je važno. Dodaje:

“Mislim da je to najveći problem današnjice. Ljude bi trebalo podsjetiti tko su i odakle potiču. Podsjetiti ih na njih same.”

S tim se slaže i Zawrel koji je za izložbu rekao kako “priroda može bez nas, ali mi ne možemo bez prirode”. Zato Aleksandrine slike ne opisuju užase i devastacije koje radimo kao ljudi. Njeni radovi bi nas trebali podsjetiti na ono lijepo i iskonsko što je u nama. A sama umjetnost je dio toga i kako kaže – ljudima treba umjetnost! Na svojim putovanjima i izložbama diljem svijeta često nailazi na redove pred ulazom u muzeje i galerije. Nažalost, u Hrvatskoj primjećuje drugačiju praksu za koju kaže da se treba promijeniti.

Kao i kod svih velikih umjetnika, strast je počela već od malih nogu. Oduvijek se bavila crtanjem i slikanjem, aktivnostima koje su među prvim načinima dječjeg kreativnog izražavanja. No već u osnovnoj školi njezini radovi bivaju sve više zamijećeni i od strane drugih. 

Trnovit put do uspjeha

Unatoč početnim umjetničkim uspjesima kao mlada školarka, Aleksandra je trebala proći trnovit put do profesionalne umjetnice kakva je danas. Kao što to nažalost često biva, okolina nije njegovala njezin talent pa je, usmjerena od strane drugih, ipak krenula u smjeru studija arhitekture. “Nakon toga nije bilo lako vratiti se, odnosno ući u slikarske, umjetničke vode. Uspjela sam ipak upisati studij slikarstva.” Tako priča kako je vrlo mali broj njezinih kolega ostao vjeran slikarstvu jer “to nije hobi, to je nešto čemu se posvetite i u čemu malo tko izdrži”.

Ali izdržala je i upornost se isplatila. A upravo je stalni napredak ono što joj je važno. “Najgore je kada stanemo, tada postajemo dosadni i sebi i drugima”, objašnjava. Stoga rad mora teći i cirkulirati, iako nailazili na prepreke.

Danas svojim radovima potiče ljude da i sami budu kreativni. A to je posebice važno u doba sveprisutne tehnologije. Često kaže kako je teško danas pronaći balans. Onaj gdje koristimo prednosti tehnologije i u isto vrijeme razvijamo svoju kreativnost. Sama nema takvih problema jer je slikarstvu potpuno posvećena i navikla je imati disciplinu u radu. Naravno, ponekad se dogode blokade i lošiji dani, ali Aleksandra i za to ima rješenje. 

“Mozak uvijek radi i ako mu date priliku negdje će se pojaviti prave misli i rješenja. Samo djelomično vjerujem u inspiraciju. Postoje posebni trenuci koji u vama pokrenu nešto. Sama ideja traženja rješenja često vas gura naprijed.”

Dinamičan život jedini je vrijedan življenja

Iako joj je trebalo nekoliko godina “lutanja” nakon kojih je ozbiljno krenula sa slikarstvom, Aleksandra je od malih nogu okružena umjetnicima. “Imala sam tu sreću da je moj otac radio na filmu. U to vrijeme, film je bio značajan medij koji je okupljao i poticao zaista ponajbolje intelektualce i umjetnike.”

Druga strana te “medalje” značila je premalo kvalitetnog vremena s tatom, no tu je bila mama kao simbol stabilnosti i doma. Odrasla je u klasičnoj patrijarhalnoj obitelji, a potom krenula u svijet. Nakon Zadra, odrasta i školuje se u Beogradu te se potom seli u čuveni New York. Dom su joj još činili i Pariz, Beč, Rim. Trenutno se kreće između Beča i Petrčana gdje je živjela zadnje 2 godine uslijed pandemije, koja joj je, donekle, dobro došla. “Smirila sam se na jednom mjestu. Disciplinirani svakodnevni rad se itekako osjetio i polučio rezultate”. Osim prilike za veću posvećenost radu, pandemija i nametnuta izolacija ipak su joj teško pali kao slobodnom umjetniku. 

“Sama izolacija je strašna. Da nije tako, ne bi samica bila najteža kazna. Osim privatnih izazova, izolacija je i poslovni problem. Mora postojati komunikacija, bilo da se radi o razmjeni misli ili konkretnih poslova, a to je u pandemiji bilo otežano.”

Unatoč životu punom putovanja, tvrdi kako njih nikada dosta. Uz sve obaveze, ne stiže putovati koliko bi željela. Tako slobodne trenutke koristi za dulje ili kraće izlete, ali i knjige za koje kažu kako su isto vrsta putovanja.