Za oprost se kaže da je najplemenitija vrlina. Opraštanje je čak pomalo nametnuto jer navodno pokazuje koliko smo veliki i jaki da pređemo preko nečega. Stoga se zaboravlja da je s razlogom do oprosta dug put.
Zašto oprost nije ultimativni cilj?
Povredu i svađu do koje je došlo i koju bi trebalo oprostiti treba iskoristiti kao navigaciju o vlastitim granicama i vrijednostima. Ukazuju na to što ne prihvaćamo pa prema tome tu energiju treba usmjeriti ka spoznavanju obrazaca ponašanja kojima ugađamo drugima kako bi zadobili i zadržali njihovo odobravanje. No, samo intelektualna spoznaja nije dovoljna već je potrebno i na emocionalnoj razini usvojiti nova ponašanja. Da bi se do toga došlo potrebno je prihvatiti vlastitu ljutnju i povredu kako ne bi ostala potisnuta, što se najčešće događa ako odmah oprostimo. U tom slučaju ljutnja se negira i povreda potiskuje pa oprost bude samo privremeno olakšanje, a ne zadnji korak cjelovitog procesa.
Nakon svađe s nekim uglavnom se postavljamo obrambeno. Ispričavajući se ili raspravljajući pokušamo drugu stranu uvjeriti da smo u pravu, ali tako zapravo ostajemo pod njezinom kontrolom jer tražimo odobravanje od nje.
Bez obzira odlučimo li uzvratiti agresijom ili se pokoriti, druga strana ostaje dominantna jer je tu riječ o dvije strane iste medalje. Umjesto toga, treba povratiti kontrolu. Prvi korak k tome je izabrati način reagiranja i pritom osjećati slobodu da se s nečim složimo ili ne.
Povezano: Redefiniranje emocija
Mi smo generacija između dvije generacije
Povreda koja ostaje nakon neke svađe često se doima kao izdaja najosnovnijeg povjerenja i emocionalno pustošenje. Oprost izgleda primamljivo jer obećava osjećaj olakšanja i lakšeg nastavka života.
Mi smo generacija između dvije generacije. Odrasli smo pod utjecajem „stare“ generacije koje nas je učila da prvi pružimo ruku pomirenja i ove sadašnje „nove“ generacije koja fokus stavlja na sebe. Ali, rane se prvo moraju očistiti kako bi zacijelile. Ako opraštamo prelako, društvo će nas voljeti i bit ćemo „prijatelj za poželjeti“, ali u nama će ostajati potisnuta ljutnja koja može eksplodirati u svakom trenu. A ako se ljutnjom, tugom ili bijesom ne upravlja, oni se isprepliću i mogu postati vrlo destruktivni u jednom trenutku.
Ljudi koji su odrastali u sredini koja nije dopuštala izražavanje emocija razviju toleranciju spram lošeg postupanja. Brzo i lako opraštanje nije dar koji skida sav teret s leđa, već nas zakida za rješavanje nakupljenih emocija.
Kako biti svjestan nagomilane ljutnje ako smo već oprostili onom tko nas je povrijedio? Opraštanje nije prečica do oporavka, ljepšeg osjećaja i ugode ako oprostite onom tko vas je povrijedio i počnete zamjerati sebi. A neprerađene emocije, možda jesu privremeno potisnute, ali su i dalje tu.
Putem opraštanja hodajte vlastitim tempom!
