Pitanje je to koje si roditelji s više djece postavljaju. I očevi i majke. Često u razgovorima s roditeljima čujem da vole svu svoju djecu jednako, kao da je to rečenica koju moraju reći. No, je li moguće voljeti svu djecu jednako, kada uzmemo u obzir da su svi oni međusobno različiti.
Možemo li voljeti svu djecu jednako i razlikuju li se pogledi mame i tate u vezi djece
Često čujem pitanje: „Možemo li nakon prvog djeteta voljeti jednako i drugo dijete koje dolazi?“ Kao da je ljubav stvar količine, pa ako imate kilu ljubavi i date je prvom djetetu, kako ćete pronaći još jednu kilu za drugo dijete? Još jedno od pitanja je kako ravnomjerno raspodijeliti vrijeme na svu djecu? Možete li ravnomjerno raspodijeliti svoje vrijeme na svu djecu? Jesu li sva djeca zainteresirana za odnos kada mi imamo vremena?
Obzirom da i mi roditelji imamo različite preferencije u vezi djece, odnosno ono što od djece očekujemo i ono što su nam ona u stanju uzvratiti, očekivano je da se pogledi mame i tate u vezi djece razlikuju. Sam karakter pojedinog djeteta i roditelja može biti više ili manje kompatibilan, što uvelike odlučuje o načinima njihove međusobne interakcije. Kako subjektivno biti fer prema svoj djeci? Da li je uobičajeno imati ljubimca ili ljubimicu u pozitivnom smislu, u suprotnosti s djetetom koje ima određene teškoće ili probleme u ponašanju pa roditelji na njega moraju biti više fokusirani?
Povezano: Povezanost redoslijeda rođenja, osobina djeteta i odgoja
Svaki od roditelja ima poseban dar koji daje djeci
Probat ću vam pomoći jednim primjerom iz svoje obitelji. Naše prvo dijete, kćer od skoro 11 godina, fizički više nalikuje na „ženinu“ stranu, no karakterno je vrlo slična meni. Zbog toga ja u nekim situacijama imam za nju više razumijevanja, jer vidim sebe u njoj, dok recimo mojoj ženi te „mušice“ idu na živce, kako kod mene, tako i kod nje. Tu je također vidljivo kako je za djecu dobro da žive u obitelji s ocem i majkom, jer svaki od roditelja ima poseban dar koji daje djeci. Svoju ljubav i privrženost koje se ne mogu mjeriti vagom.
Tu su jednoroditeljske / samohrane obitelji u nešto nepovoljnijem položaju, jer jedan roditelj mora „odrađivati“ dvije uloge, što je svakako vrlo zahtjevno, no ne i neizvedivo. Tko ima brata ili sestru osjećao je u jednom trenutku da roditelji više vole onog drugog ili da se više daju onom drugom. Ja sam recimo s trećim djetetom bio 5 mjeseci na roditeljskom dopustu i to je između nas stvorilo jaku povezanost, tako da sam često njoj naklonjen, jer ona je, rekli bi Englezi, „loveable“ (lako ju je voljeti).
Svako dijete je u nečemu posebno, ima nešto što ga razlikuje od ostale vaše djece i trebate cijeniti te razlike, bez obzira što nas ponekad dovode do ludila.
U obitelji bi se ljubav trebala množiti s brojem članova, ne dijeliti. Ako na taj način gledate, ljubavi nikad neće manjkati.
Provodite kvalitetno vrijeme sa svojom djecom. Učite ih raznim stvarima, bez obzira koliko vam se činilo da vas ne slušaju. Naučite ih da ste tu za njih, posebno kad krenu problemi, jer obično su roditelji ti koji zadnji saznaju. Dajte sve od sebe da budete njihova osoba od povjerenja.
Dok pokušavamo naučiti našu djecu sve o životu, naša djeca nas uče o tome što je život.
Angela Schwindt
