Svatko od nas ima život koji priča priču. Priču koju nekad dijelimo s nekima kojima vjerujemo, za koje znamo da nas neće manje voljeti zbog toga, da nas neće osuditi. Ponekad je to bajka, ponekad satira, a često roman prošaran raznoraznim iskustvima koja oduzimaju dah. Mnoge muče nerazriješeni odnosi unutar obitelji.
Svatko od nas ima situacije u životu na koje nije ponosan, kojima se ne hvali, koje bi radije izbrisao gumicom da može. Promijenio čarobnim štapićem. To je pitanje meni, prije skoro 15 godina, postavio tadašnji župnik župe Krista Kralja iz zagrebačkog Trnja, pokojni vlč. Alojzije Žlebečić, zvani Lojzek. On je bio duhovnik moje Neokatekumenske zajednice. Pitao me: „Koja je situacija u tvom životu koju bi promijenio čarobnim štapićem da možeš?“ Ja sam kao iz topa odgovorio da je to situacija odrastanja bez oca, kojeg nisam imao niti malo volje upoznati, na kojeg sam često bio ljut.
Tada mi je Lojzek rekao jednu rečenicu koja me iznenadila. Rekao je: „Više nisi mali Matej, uskoro se ženiš i imat ćeš svoju obitelj. Otac obitelji preuzima odgovornost na sebe. Jesi li ti spreman odrasti u ovoj situaciji?“
Svi ćemo se složiti da je odgovornost roditelja da brine o djeci, ne obratno. Da bi tata trebao biti taj koji će inicirati kontakt, susret. Nakon dužeg promišljanja, poslušao sam svog duhovnog oca. Lojzeka sam jako poštovao i cijenio, imao je tu očinsku ljubav u sebi.
Nije bio čovjek od puno emocija, no u načinu na koji me pogledao, sve sam znao. Od tog prvog kontakta s ocem, koji sam ostvario putem telefona 2006. godine, do susreta uživo prošlo je skoro 15 godina. Tijekom tih godina čuli smo se više puta. Dogovarali smo susret par puta, no svaki put bi on otkazao.
Najviše me zaboljelo kada smo imali priliku vidjeti se 2014. godine, no on nije bio spreman. Nakon toga ga pet godina nisam kontaktirao. Nisam imao volje.
Dan kada mi je sve polazilo za rukom, dan kad su i nerazriješeni odnosi unutar obitelji došli na red
No tada, u jesen 2019. godine, imao sam jedan dan kada mi je sve polazilo za rukom. Činilo mi se da mogu planinu preskočiti. Kada sam to ispričao mami, ona mi je rekla da to iskoristim i napravim najtežu stvar koje se u tom trenutku mogu sjetiti. I paf – sjetim se tate. Okrenem njegov broj i on se odmah javio. Kad god bi se čuli telefonski, on je uvijek bio dobro raspoložen, ugodan, raspitivao bi se kako sam, što radim, kako žena, djeca, itd. Vodili bismo normalan razgovor.
Tada sam mu rekao da ću krajem 3. mjeseca 2020. godine doći kod njega da se vidimo, budući da on nikako ne dolazi u Hrvatsku i da ga ne mogu više čekati. No, u svemu tome me omela, sad već famozna, korona kriza koja je u to vrijeme paralizirala cijeli svijet.
Kako to inače biva, kada nešto ne možemo, mi tome baš izrazito stremimo. Poseban problem je bio njegov život izvan Hrvatske. No, dočekao sam svoju priliku ove godine, kada sam si za rođendan poklonio upoznavanje oca.
Bilo je to sredinom mjeseca svibnja, kada sam mu javio da dolazim za tjedan dana i da me ništa neće spriječiti. No, on nije odgovarao. Dani su prolazili, on ništa. Mada sam znao otprilike adresu na kojoj živi, nisam mu baš mislio pokucati na vrata iznenada. Mada, i na to sam već bio spreman ukoliko bi situacija to zahtijevala.
Upoznavanje i prve emocije
Na sam dan mog polaska, on se ipak javio i dogovorili smo gdje, što i kako. Pao mi je veliki kamen sa srca. Velika stvar je ići u nepoznato, a još veća ako tamo gdje putujete niste dobrodošli.
Tijekom cijelog putovanja sam zamišljao različite scenarije kako će to izgledati. Kako će se on ponašati. Hoće li biti zainteresiran. Hoće li to biti samo „reda radi“ i slično. Nakon skoro pola dana putovanja, došao sam na dogovoreno mjesto i javio mu se. „Dolazim za minutu“, kaže on.
Euforija, sreća, nada, pomalo bojazan hoće li sve biti ok. Meni je bilo bitno da tata dođe otvorenog srca. I tako je i bilo. Nakon upoznavanja i prvih emocija, rekao sam mu da me ne zanima što je bilo prije, kako se to sve između njega i majke dogodilo. Zanima me tko je on i da priča o sebi, da ga bolje upoznam. Tu se točno vidjelo da mu je pao kamen sa srca jer nisam tražio da mi polaže račune za sve ovo vrijeme koje se nismo viđali.
Zadnji put kad me vidio imao sam 4 godine. Bio sam malo stariji od mog trećeg djeteta, a sada imam 38. Nakon tri sata druženja morao sam natrag u Hrvatsku. No, Bogu hvala, zadovoljnog i ispunjenog srca, obzirom da je upoznavanje oca bilo već jako dugo na mojoj „to do“ listi.
Mogu reći da je i on bio jako zadovoljan, sretan i radostan jer sam došao k njemu. Moj veliki životni uzor Viktor Frankl bi mu na to rekao: „Tko, ako ne ja? Kad, ako ne sad?“
Nadam se da će ovo moje iskustvo potaknuti sve vas koji me vjerno čitate, a muče vas neki nerazriješeni odnosi unutar obitelji. Ili dijelite sličnu životnu priču kao ja, da se odvažite i preuzmete kontrolu u svoje ruke. Preuzmite odgovornost koja možda i nije vaša, ali ste vi danas dovoljno jaki da je možete nositi.
Zahvalio bih svima koja su me podupirali svojim molitvama, podrškom i dobrim željama, prvenstveno supruzi Lindi i djeci koji su moja utjeha, inspiracija i podrška.
„Patnje su naši najbolji učitelji. Čovjek kroz suze vidi dalje nego teleskopom. Žalost bi morala biti učiteljica mudrosti.“
Lord Byron
