Društvene mreže su, pretpostavljam, napravljene kako bi se ljudi lakše povezivali, kako bi lakše održavali kontakt jedni s drugima. No ono do čega su društvene mreže dovele nešto je sasvim suprotno. Dovele su do toga da se ljudi sve više usmjeravaju i „preodgajaju“ putem društvenih mreža. Postavlja se pitanje kakav je utjecaj influencera na mlade.
Čak i tvorci društvenih mreža danas, s vremenskim odmakom, osjećaju odgovornost da „poprave“ što se popraviti da. Danas društvenim mrežama vladaju influenceri koji pokazuju lažnu sliku svog života svojim pratiteljima tzv. followerima. Među njima je svakojakih samoprozvanih gurua.
Oni često promoviraju jedan cijeli svijet koji nije realan. Svojim pratiteljima pokazuju samo isječke svog života koji su pomno režirani, ostavljajući ih u uvjerenju da im je tako „posložen“ čitav život. Uspoređujući svoj život sa životima svojih gurua, neminovno raste njihovo nezadovoljstvo vlastitim životom. U najvećoj mjeri to pogađa mlađu populaciju koja ima iskrivljenu sliku o ženskom i muškom tijelu, o normama ponašanja i ophođenja, o primjerenoj komunikaciji itd. Nezadovoljstvo često dovodi do emocionalne nestabilnosti kod djece, ovisnosti o antidepresivima, o drogi, o lajkovima drugih, o komentarima drugih, što često dovodi do situacija s kojima se oni ne mogu nositi pa pribjegavaju raznim ovisnostima te samoranjavanju koje je izrazito prisutno u višim razredima osnovne škole, a to su mladi u odrastanju koji još nemaju formiranu sliku o sebi.
Posebno pitanje je kakvo je formalno obrazovanje influencera? Jesu li oni sami svjesni svog utjecaja koji imaju na svoje pratitelje? I ako su svjesni, iskorištavaju li ga namjerno zbog svoje zarade? Shvaćaju li dugoročnost svoj utjecaja? Postavlja se također pitanje korištenja sadržaja bez cenzure, bez provjeravanja, bez čvrstih etičkih temelja.
Želimo li samostalne, samopouzdane i sretne pojedince ili nesretne pojedince koji žive u nerealnom svijetu?
Razvojna psihologija govori da djeca jedan dio sebe dobiju od roditelja putem gena i odgoja, no drugi dio primaju od okoline – koje okoline? Kontroliraju li roditelji tu okolinu? Je li im ona predvidljiva? Maloljetnici nisu ni biološki, ni psihološki, ni emocionalno ni socijalno zrele osobe, oni su u razvoju i potrebni su im čvrsti temelji da bi se razvili u samostalne, samopouzdane i sretne pojedince. Ono što u njih „posadimo“ dok su mali, to će roditi kad narastu. Budite toga svjesni. Oni nemaju dovoljno iskustava i znanja da bi se suprotstavili negativnim utjecajima, da bi ih mogli procijeniti kao negativne, kao nepoželjne. Oni su zapravo savršene mete influencerima – nedovoljno formirani i odgovorni, a sami sebi najpametniji.
Mladi zbog svega toga lako razvijaju ovisnost o društvenim mrežama, vođeni emocijama, odnosno smatrajući da ih samo prijatelji „s mreže“ razumiju. Na taj način zapravo postaju asocijalni, razvijaju nepoštivanje autoriteta (kako roditelja, tako i odgojno – obrazovnih djelatnika), inat, destruktivnost, impulzivnost – sve redom odrednice socio–emocionalne nezrelosti. Ne vide širu sliku, ne gledaju na život u cjelini, već su fokusirani na „mrvice“.
Mi kroz život kreiramo sliku o sebi, a influenceri stvaraju idealnu sliku o sebi koja nije realna, nego je napuhana, no pravo pitanje je koliko su mladi u stanju to „prozreti“? Influenceri nameću vrijednosti, a vrednote su im često iskrivljene. Nije ih briga za posljedice koje ostavljaju na mlade, već su uglavnom vođeni profitom koji zbog followera ostvaruju.
Kako pomoći djeci?
Kao i uvijek, moramo se vratiti na početak – na odgoj. Ne kažem da će pravilan odgoj sačuvati djecu od problema i štetnih utjecaja, no dat ću primjer za usporedbu.
Poslati čovjeka bez mača na mačevanje je slično djeci kojoj roditelji nisu prenijeli osnovne odgojne vrijednosti. Koja su u život poslana bez ikakvih uputstava. S druge strane su djeca koju su roditelji odgojili, pripremili na „novo normalno“, na zamke koje vrebaju na internetu, na to da je osoba s druge strane „mreže“ stranac, da može biti bilo tko, da su društvene mreže postale samopromocija, zarada, profit , nije važna osoba, važan je lajk.
Ova djeca su odgojena kao samuraji. Poslati samuraja na mačevanje nije isto što i golorukog čovjeka. Slažete se? Da bi djeca postala samuraji, morate im usaditi kritičko mišljenje – da znaju sami rasuđivati ono što čuju, vide, gledaju. Da i bez vaše prisutnosti znaju što je ispravno, a što pogrešno. To je dužnost i uloga roditelja.
Djecu će netko odgojiti – roditelji ili društvene mreže, odlučujete vi. No vjerujte mi da će kvalitetno i sigurno odrasti samo ona djeca koja nauče kritički razmišljati, nauče promišljati o stvarima da ne budu površna i koja se budu odgovorno ponašala.
Autori: Matej Čuljak, psiholog i Ines Musa, logoped u Dječjem vrtiću Vrapče
