Potaknut komentarima nekih svojih čitatelja, odlučio sam napraviti drugi dio prethodnog članka te ovaj put staviti naglasak na pojedinca. Na svakoga od nas.

Na ono što mi možemo napraviti, bez obzira koliko se mi moćno i strašno ili neznatno i plaho osjećali, imali puno ili malo prijatelja.

Svatko od nas je poseban i jedinstven, a prava čar leži u tome da mi sami moramo otkriti svoju posebnost, jer naša posebnost čini razliku, bitnu razliku.

Miš lavljeg srca

To me podsjeća na priču koju je supruga nedavno čitala djeci, o mišu lavljeg srca. Malenom mišu koji je samo želio da ga druge životinje vide, primijete, prihvate. Priča uključuje i velikog lava koji se uvijek pravi važan, koji je neustrašiv i svima poznat. Jedan nevidljiv, drugi itekako vidljiv. Jedan malen, drugi velik. Jedan hrabar, drugi plah.

Miš nije imao puno izbora. Mogao se nastaviti žaliti kako nikome nije stalo do njega i živjeti do kraja života u toj ulozi žrtve. No, uvidio je da je najbolji način da nešto u životu promijeni – da najprije promijenio sebe. I tako je miš odlučio potisnuti sve svoje strahove i suočiti se sa životinjom koje se najviše boji. Želio je da ga upravo lav nauči rikati jer ako znaš rikati sigurno ćeš biti poštovan i voljen od ostalih. Miš je krenuo u avanturu kojoj nije znao završetak, no bio je siguran da će se nešto promijeniti.

Svaka nova situacija je prilika za promjenu. Ponekad je ta promjena bolna, a ponekad je bolja od svega što nam se u životu dogodilo. Mišić je shvatio da je izbor u njegovim rukama i tako je krenuo ka strašnom lavu da ga zamoli za pomoć. Iako svjestan da je to zadatak koji može tragično završiti, nije više htio živjeti svoj život izolirano, udaljen od ostalih. Njemu je život u samoći, život udaljen od društva ionako bio jednak smrti. Ova tehnika se u logoterapiji naziva paradoksalna intencija ili suprotna namjera. U najjednostavnijem prijevodu to bi značilo učiniti suprotno od onog što želimo postići.

Suočen oči u oči sa svojim strahom, mišić je stao ispred lava, ne znajući pritom hoće li biti saslušan ili pojeden. Dogodilo se nešto neočekivano. Strašni lav uplašio se malog, plahog miša. Tako život nagrađuje one koje riskiraju, koji stave sve na kocku i nađu da su bili vrijedni.

Ne preziri manjeg od sebe jer i on ti često može pomoći. Svatko od nas je vrijedan truda. Vrijedan ljubavi. Vrijedan pažnje.

Na kraju su njih dvojica postali prijatelji, a mišić je shvatio da ne mora vikati i rikati da bi bio netko, dovoljno je pronaći lava u sebi. U svima nama čuči jedan strašni lav, samo ga moramo probuditi.

Svi se mi ponekad bojimo, imamo strah od nečeg velikog i nepoznatog, ali kada se hrabro odlučimo suočiti sa svojim strahom, on se obično pokaže kao nešto čega se zapravo uopće nismo trebali bojati. Samo smo trebali pokušati. Zato se i kaže da je prvi korak najteži. On je često skok u neizvjesnost, u nešto apsolutno nepredvidljivo.

Ljudi današnjice manje od ičega vole neizvjesnost. Zato im cijela ova situacija korone, fizičke i socijalne distance i ostalih mjera jako teško pada. Korona nije u njihovoj moći, izvan njihove kontrole je. Stavlja ih u poziciju da moraju birati – nastaviti živjeti u strahu i neizvjesnosti ili se radovati životu u svim njegovim datostima?

Ako ste upravo vi miš koji je riskirajući sve pronašao lava u sebi, pomozite drugima da ga također pronađu, da izađu iz svojih strahova i naprave prvi korak.

Viktor Frankl kaže da onaj koji svoju sreću i radost ne dijeli s drugima, ostaje prikraćen za svijest da je u svom životu ispunio neki dublji smisao, a u praznini smisla se gasi radost. Uspjeh i sreća moraju se dijeliti s drugima ako želimo da pridonesu čovjekovom psihičkom zdravlju.