Tek je 14 sati, a ja ne znam što bi od sebe…
Subota poslije ručka. Već sam odradila sav posao, prošetala kera, obavila šoping, objesila 2 mašine veša jer srećom vjetar puše ko lud pa se brzo suši, popila kavu sa susjedom koja govori isti jezik kao ja (o njoj ćemo u idućoj kolumni)… Tek je 14 sati, a ja ne znam što bi od sebe. Uvalila sam se u neki brzi ritam tijekom tjedna i fali mi zanimacija, a moram i koju kolumnu izbaciti… Nemoj misliti na posao Nena, nemoj misliti na posao, mantram u sebi, kad li stiže poruka. Ping – poznati zvuk poruke s WhatsAppa.
Ispuštam zmazani tanjur iz ruke, koji sam taman htjela oprati, i preko psećih igračaka, punog poda jastuka, sklizavih tepiha i inih predmeta, moleći Boga da se ne prospem ko nekad davno u pokušajima klizanja ili rolanja, preskačem u stilu Sergeja Bubke (kak da ne) do kreveta na kojem je mobitel, naravno prikopčan na punjač, jer od potresa nastojim uvijek imati pun mobitel. Ajme kolika rečenica, strašno.
Stiže poruka prijateljice
Uglavnom, stiže poruka prijateljice… zvat ćemo je Plava… piše da pita kako mi je mama koja se već danima bori protiv Covida. Nadam se da će do objave ove kolumne majka biti bolje nego li je danas.
Uglavnom, moja Plava je u Slavoniji s frendicom, njih dvije sjede na balkonu i piju kavu, uživaju u suncu. Dosadno im je pa su se sjetile da bi mogle mene malo zezati… naravno, ‘ko će koga, ako ne svoj svoga. Podijelila sam s njima svoje stanje uma i pitala imaju li kakvu ideju za kolumnu.
Plava je ko iz topa izbacila: “Seks s mlađim!”
Skoro mi je mobitel iz ruke ispao. Dakle, žena čita svaku moju kolumnu i zna koliko se jako trudim zaobići slona u prostoriji, ali ne da se ona i nastavlja: “Što se mora nije teško 🤣. To ti je dovoljno da razglabaš o avanturi… Piletina.”
I tako je ta poruka kriva što ja sad vama pišem o ovoj temi. Zapravo Plava je kriva, nisam ja.
Možete biti 100 % sigurni da neću pisati o tome, ali kad već imam vašu pažnju, da razglabamo malo o ovome: Što se mora, nije teško.
Danas me u pošti teta sa šaltera, ili kako jedna naša spisateljica voli reći „šalteruša“, pitala kako sam i da se zabrinula jer me već nije dugo vidjela. Ukratko sam joj ispričala situaciju dok je ona uredno lijepila marke na pošiljke. Kad smo završile razgovor i konstatirale da smo svi u banani i da nikome ne cvjeta cvijeće, složile smo se da moramo dalje svojim putem jer nas naša djeca trebaju i jer smo odgajani na način da što se mora, nije teško. Iako znamo da jest. Jako je teško i postaje sve teže, zato što postoji sve više stvari koje MORAMO. Ja stalno govorim da se samo umrijeti mora, no na žalost, ne ponašam se tako. Ni vi se tako ne ponašate pa nemojte dizati obrve bez potrebe. Ovo se pretvara u ozbiljnu kolumnu… ne sviđa mi se to… treba nam smijeha… Ajmo mi nazad do Plave, a ozbiljnost ostavimo za kraj.
Prvih par rečenica ove kolumne sam joj poslala porukom na što je ona samo pitala mora li čitati i ostatak ili da se iznenadi u utorak. Iznenadit ćemo je.
Dakle, imam ja te neke svoje „babe“ o kojima smo pisali u lanjskim kolumnama, ali Plava je jedan drugi tip. Plava je zovem jer je, kad smo se upoznale, imala plavu kosu, a danas izvodi kerefeke s nekim tamnijim nijansama koje joj nikako ne stoje, pod izgovorom da joj je neka frizerka spalila kosu… Joooj, poludit ću.
Uglavnom, Plava je samohrana majka, samostalni poduzetnik koja u ovo okrutno vrijeme za sve nas, a pogotovo za poduzetnike, pokušava zaraditi kruh za svoju malu obitelj. Nije to lako kad sam brineš o svojoj plaći. Kad znaš da imaš rokove i hrpu birokracije koju ne možeš lako proći i za koju treba vremena i živaca.
Ali, ona ne odustaje. Često su naša druženja bazirana na tome da ja blebećem, a ona šuti. Mislim da me zapravo i ne sluša, nego koristi priliku da se odmori od svih zoom sastanaka koje kroz dan obavlja istovremeno vodeći računa o kućanstvu, obitelji, zadaćama i brojim drugim stvarima koje si mi žene samoinicijativno stavimo na leđa, jer pobogu, pa mi to MORAMO.
E ne moramo.
Ono što ne moramo same obavljati jest uz ine druge stvari i: samostalno ići u nabavu i vući vrećice ko magarci, skupljati zamazani veš po kući i stavljati ga u košaru, pospremati za drugim ukućanima, spuštati dasku od WC jer je muški, naravno, uvijek zaborave spustiti, preslagivati ormare da bi ukućanima garderoba bila dostupnija, voditi računa o kućnom budžetu ako imamo partnera… jer, mi nismo čarobnice ni svemoguće, ali ako treba možemo biti. A ako budemo, što će nam onda partneri?
Što kažete? Ispravan stav? Meni jest, a vi me osporite, ali budite razumni jer ja pišem iz srca i nemojte to nikad zaboraviti.
Moja Plava nema partnera koji bi joj u svemu tome pomogao i to je njezin odabir. Zato ona ima pravo često izgledati kao da ju je voda izbacila. Naravno da sam ja prva koja joj to kažem, jer kakva bi ja to ženturača bila da si konkurenciju malo ne prodrmam. Iskreno, ja to radim samo da joj odagnam misli od problema s kojima se bori, bar na čas. Ali ona, uvijek, ali uvijek, ima spreman osmjeh. Ponekad mi se čini malo tupast taj osmjeh jer znam da ga je izvukla iz srce. Nekontroliran je i iznenađujući. Čini mi se da sam i nju sad izgubila ovom kolumnom, ali možda i nisam. Teško da jesam, jer nas dvije se poznajemo već preko 10 godina, a takva prijateljstva prerastaju u obiteljske odnose, tak da ak’ se uvrijedila, nek se od-uvrijedi, jer obitelj se mora držati zajedno.
Zašto pišem o Plavoj? Zašto pod ovim naslovom kolumne?
Zato što smo Plava i ja imale prekid u komunikaciji neko vrijeme i to zato što sam ja sebi uzela za pravo da je zaštitim ne znajući sve činjenice. Kad je to krenulo po zlu, maknula sam se, a nisam smjela. Jer niti mi je bilo teško boriti se za prijateljicu, morala sam to napraviti, ali moj hebeni ego mi nije dao više.
I za kraj, pitam ja sve vas imate li vi svoje Plave? Imate li u svom životu žene kojima se divite, a ne znate im to reći? Imate li neku od koje ste odustali zbog svog glupog ega? Da, ego je najveća glupost koja postoji i bilo bi nam svima lakše da ga nemamo, ali to je jedna od grešaka s kojima smo rođeni i na tome treba raditi.
Bez brige, nekima s godinama ego omekša, ili recimo kao meni, s bolesti…
Nismo svi isti, ali svi MORAMO brinuti o ljudima koje volimo i ne dozvoliti da ego preuzme.
Eto, privatizirala sam kolumnu, ali zapravo i nisam.
Javite mi se sa svojom pričom.
Lavju!
Nevena
Pročitajte i:
Menopauza i kako se ONI nose s njom
Zašto pišem – što na umu, to na drumu
Prijateljice – potreba ili modni dodatak?
Pa dobro, gdje si ti? Baš sam ovih dana htio da te zovnem…
Žena bez osmijeha je kao selo bez crkve
