Kad sam bila mala, često sam čula ovaj izraz. Moja baka i mama su radile u velikim kolektivima i točno su znale značenje tog izraza, jer posao i privatni život nije dobro miješati.
Možda se zato ja u svom poslu držim toliko distancirano od većine ljudi. Istina, neke sam u svoj život pustila krišom, a neke javno, ali to tek nakon godina i godina pokušaja uspostavljanja dva odnosa. Službenog i privatnog. I mogu reći da sam uspjela.
Nažalost, potvrdila sam to nedavno gubitkom jednog čovjeka koji je moj život obilježio i profesionalno, ali i privatno. Riječ je o čovjeku kojeg sam među prvim upoznala ušavši u sport kojeg sam i danas dio. Neću ga imenovati, jer na spomen njegovog imena knedla se stisne u grlu i suze krenu. Znat će oni koji trebaju znati. Ali, da vam samo dokažem da sam uspjela odvojiti ta dva odnosa.
Dakle, početkom sezone jedna od želja mi je bila da radim na prvom natjecanju kako bi radila s njim. Cilj mi je bio jednog dana znati više od njega, staviti ga u situaciju da ja imam noviju informaciju, da sam bolje čitala pravilnike i uočila promjene, da znam više. Ali, ne možeš znati više od nekoga tko duže od tebe živi neki sport. A on ga je živio 20 godina duže nego ja. Svaka naša rasprava, a bilo ih je i usmenih i pisanih, završavala je mahanjem pravilnicima i njegovim komentarom u stilu: “Mala, imaš ti još puno za naučiti.”
Nebrojeno puta mi je zbog svoje tvrdoglavosti i nedokazanosti toliko digao živac, da sam često pomislila da će me klepiti moždani, ali u svakoj je na kraju on bio pobjednik. Ili zato što je stvarno bio u pravu ili zato što sam ja izgubila volju boriti se. Nije ni važno, jer raspravljati se s nekim tko zna i s nekim tko misli da zna, sasvim su dvije različite rasprave. A on je znao.
I tako bi ja po završetku prvog dana rada na natjecanju bila toliko ljuta na njega, da sam provela sate i sate čitajući pravilnike u sobi, umjesto da sam šetala po tim divnim mjestima na koja me vodi moj posao. A on. On je šetao, družio se sa svojim vozačima i raspravljao o tehničkom pravilniku, stanju na stazi, broju sudaca, situaciji „samo da ne bude puno publike koja ne sluša“, i ponekad možda pomislio kako mi je opet natrljao nos. I neka je. Iako znam puno teorije i imam puno utakmica u nogama, on je znao da sam ja mirnija na svojoj poziciji na natjecanju ako je on tamo jer on je imao praksu. A praksa se ne uči u knjigama.
I tako bi mi svako natjecanje odradili „preko nišana“, prepucavali se mailovima kad nismo bili na natjecanjima i rekao bi netko sa strane da se nismo mogli očima vidjeti. A to zapravo nije bila istina, a najviše je došla na vidjelo kad smo se oboje razboljeli. Naši razgovori telefonom nisu imali veze sa sportom ni s poslom. Tu i tamo bi nešto iskomentirali, samo kako bi napravili pauzu od dijagnoza i svega što je tada bilo pred nama. On je bio težu bitku i, nažalost, izgubio je nedavno. No nikad neću zaboraviti njegovu reakciju kad sam se nakon skidanja s kisika u Dubravi počela javljati dragim ljudima da kažem da sam živa.
Telefon je zazvonio dvaput i on se javio, kratko: “Da?”
“Ja sam, samo da javim da me ni Bog ni Vrag neće i da me se još niste riješili”, rekla sam teško dišući i očekujući reakciju s druge strane žice.
“E neka si se javila, ne bi bilo dobro da me neko drugi s tvog mobitela nazvao da kaže… ma znaš, ajde sad odmaraj”, rekao je s olakšanjem u glasu. Dok je prekidao vezu čula sam kako je ženi rekao: “Dobro je!”
I sad. Da vas ne uvlačim u svoju tugu zbog gubitka ovakvog čovjeka, želim vam reći da je moguće, ali i nužno odijeliti odnose s ljudima. Mi emocijama uglavnom možemo upravljati, a kad dođemo u neke godine, to postaje instinktivno. Pa pogledajte sportaše kako se druže. Na terenu su ljuti neprijatelji, a privatno se druže bez problema.
Naravno, ima uvijek izuzetaka, ali dozvolite sebi da nekog volite/poštujete na dva načina. I nikad ne miješajte emocije, jer posao je samo posao. A prijateljstva su važnija od posla. Ona ostaju za cijeli život.
Nažalost, poznajem neke ljude koji su svoja prijateljstva uništili zbog ulaska u zajednički posao, pa isto ne preporučujem. Ali, rado bih čula vašu priču, ako imate drugačiji ishod ovakve situacije.
A zašto sam uopće pisala ovu temu?
Pa zato što me neki dan jedan kolega koji je znao samo za moj službeni odnos s legendom, koja više nije s nama, pitao čemu toliko žalim za njim kad svi znaju da smo se gledali preko nišana. Tada sam shvatila da mnogi ljudi imaju samo jednu vrstu međusobnih „odnosa“ s drugima i to me jako rastužilo.
A znate mene, ako imam o čemu pričati, progovorit ću pa makar i na lakat.
Čekam vašu priču.
Voli vas vaša Nevena.
Pročitajte i:
Menopauza i kako se ONI nose s njom
Zašto pišem – što na umu, to na drumu
Prijateljice – potreba ili modni dodatak?
Pa dobro, gdje si ti? Baš sam ovih dana htio da te zovnem…
Žena bez osmijeha je kao selo bez crkve
