Odgoj djeteta dugoročni je projekt čiji uspjeh ili neuspjeh ovisi uglavnom o roditeljima. Što se zapravo događa kada roditelji ispišu dijete iz vrtića zbog statusa „roditelja odgojitelja“? Je li to pozitivno ili negativno za razvoj djeteta?

Počnimo ispočetka…

Dana 15. svibnja 2018. stupa na snagu Odluka o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba br. 10/18). Navedenom Odlukom uređeni su uvjeti, način i postupak ostvarivanja novčane pomoći za roditelja odgojitelja koju osigurava Grad Zagreb, u skladu sa svojom pronatalitetnom politikom. Pod pojmom „roditelj odgojitelj“ smatra se majka ili otac djeteta, udomitelj ili druga osoba kojoj je dijete povjereno na brigu i odgoj odlukom nadležnog tijela, a koja u zajedničkom kućanstvu živi s najmanje troje djece, od kojih najmlađe dijete još nije polaznik osnovnoškolskog programa obrazovanja, a najstarije dijete u trenutku podnošenja zahtjeva nije starije od dvadeset i šest godina života. Iznimno, najstarije dijete može biti starije od dvadeset šest godina života ako ima teži invaliditet (III. stupanj) ili teški invaliditet (IV. stupanj), prema nalazu i mišljenju o težini i vrsti invaliditeta – oštećenju funkcionalnih sposobnosti ili potvrdi iz Registra osoba s invaliditetom.

Ovako je ukratko predstavljen model Grada Zagreba kao pomoć obiteljima s više djece koji žele više vremena provoditi sa svojom djecom i odgajati ih kod kuće.

Iz današnje perspektive, kada smo zbog korona virusa često prisiljeni biti kod kuće, ova pomoć Grada Zagreba se uopće ne čini lošim izborom. No da li je to zaista tako?

Gledajući situaciju iz perspektive vrtića, djeca su se uglavnom ispisivala kada bi se u obitelji rodilo treće dijete. U načelu to izgleda ovako: prvo dijete je u školi, drugo u vrtiću i treće se rodilo. Tada roditelji ovo drugo dijete ispisuju iz vrtića i traže navedeni status. Kako ulazimo u treću godinu ove Odluke, počinju se “kristalizirati“ određene situacije koje nam nisu prihvatljive.

S jedne strane ovaj model Grada Zagreba pruža roditeljima financijsku potporu i mogućnost da budu sa svojom djecom, dok se s druge strane na roditelje stavlja izuzetno velika odgovornost, kako odgojna tako i obrazovna, koju su oni prije dijelili i/ili nadograđivali s Vrtićem kao institucijom.

Na prvu se može pomisliti da je ovo „win–win“ situacija, gdje obje stranke u ovom procesu imaju stanovite „koristi “. No, teorija je jedno, a praksa nešto sasvim drugo, kako se često ispostavi.

Kako to izgleda u praksi?

U praksi je situacija sljedeća – kad se dijete iz vrtića ispiše zbog statusa „roditelja odgojitelja“, ima se pravo vratiti u vrtić jedino u okviru „Male škole“, koja ima fond od cca 250 sati kroz koje se djecu što je više moguće pokušava osposobiti – pripremiti za život u školskim klupama.

Kao psiholog u vrtiću, svake godine provodim testiranje spremnosti školskih obveznika, njih otprilike 260. Dakle, uzorak djece koju testiram je prilično velik i daje rezultatima određeni kredibilitet.

Razlike djece koja pohađaju vrtić i koja se odgajaju doma je značajna. Čak postoji razlika između djece koja su provela par godina u vrtiću pa su zbog Statusa bila ispisana i djece koja uopće nisu pohađala vrtić do Male škole. Razlike su primjetne u skoro svim područjima, od grafomotorike, spoznaje, percepcije, opće informiranosti do primjene praktično usvojenih znanja koja djeca unutar ustanove uče situacijski. Provjerava se i činjenično znanje te orijentacija u vremenu i prostoru. Koliko dijete zna o svijetu oko sebe, zna li u kojem gradu živi, koja mu je adresa, može li opisati neke vremenske odnose (jučer, danas, sutra, godišnja doba i sl.) te prostorne odnose (lijevo, desno, ispred, iznad). To je nešto što djeca dobivaju učenjem u vrtiću, ali najviše kroz svakodnevni život, aktivnosti i razgovor s roditeljima, upoznavanjem okoline.

Gdje je nastao problem ili bolje rečeno što se to s djecom dogodilo?

Grad Zagreb je veliko povjerenje, ali i odgovornost stavio u ruke roditelja, odnosno oni su dobili određenu „plaću“ da bi mogli biti podrška i potpora svojoj djeci.

Ono što do jučer nismo stavljali pod znak upitnika je roditeljska namjera da žele svojoj djeci najbolje, no nakon skoro tri godine koliko se ova mjera provodi, ipak se počinju nazirati određeni upitnici.

Prvi od upitnika je obrazovanost roditelja tj. koliko njih ima stručna znanja, odgojno – obrazovne vještine i metode potrebna za razvoj djece do 6. godine života? Ako stavimo na stranu da svaki roditelj svoje dijete voli najviše, drugi dio te skale je može li roditelj u određenim situacijama odgoja biti dovoljno objektivan? Može li zbog „višeg dobra“ roditelj staviti svoju ljubav prema djetetu nakratko u drugi plan i postaviti djetetu granice? Svi znamo da je odgoj dugoročni projekt, višegodišnji projekt čiji uspjeh ili neuspjeh ovisi uglavnom o roditeljima.

Svaki roditelj instinktivno do 3. godine života može „dekodirati“ potrebe djece i na prihvatljiv način reagirati te omogućiti realizaciju istih. Međutim, nakon 3. godine psihofizički rast i razvoj djece postaje stručno zahtjevan, kompleksan i „skokovit“ te je od izuzetne važnosti da djeca pohađaju institucionaliziran oblik ranog odgoja. Tako bi se uz roditelje djecom bavili profesionalci – odgojitelji i stručnjaci vrtića. Gledajući ovakav širi kontekst odgoja, „Roditelj odgojitelj“ ne posjeduje znanja, strategije i alate kojima se maksimalno može poticati djetetov razvoj.

Roditelj ima važnu ulogu u pružanju ljubavi, pažnje, zaštite i stalne dostupnosti, ali za razvoj ostalih kompetencija kod djece potrebne su stručne osobe. U obiteljskom kontekstu, roditelj djetetu pruža brižno ponašanja, emocionalnu toplinu, bezuvjetnu ljubav, sigurnost, osjećaj povezanosti i prihvaćanja, sigurnu bazu. Upravo su sve ove stavke koje pružaju roditelji, najpotrebnije u najranijem periodu koji nazivamo „Prve tri su najvažnije“.

Vrtić kao odgojno obrazovna – ustanova pruža drugi dio – strukturu, vođenje, stvaranje identiteta, socijalizaciju, osnaživanje, grupna pravila itd. Gledajući iz pozicije dječjih potreba, tek u široj okolini – u predškolskoj ustanovi kroz stručno vođenje, dijete može uspješno i učinkovito razviti kompetencije u interakciji s ljudima i stvarima koje ga okružuju (emocionalna i socijalna kompetencija) te razviti potrebu za autonomijom s ciljem razvoja samoinicijativnosti, mogućnosti izbora i odgovornosti za svoje ponašanje.

Određene poteškoće u realiziranju svih ovih potencijala su vidljive već prilikom testiranja „Spremnosti za školu“, kao što smo na početku ukazali.

Za kraj još jednom želimo naglasiti važnu i nezamjenjivu ulogu vrtića kao odgojno–obrazovne ustanove i njegovih djelatnika u rastu i razvoju djece – posebice od 4. godine života kada je presudno profesionalno, dosljedno i stručno znanje djelatnika te vjerujemo da djeca od 4. do 6. godine života trebaju biti uključena u Program ranog i predškolskog odgoja.

Autori: Matej Čuljak, psiholog i Gordana Đogić, pedagog savjetnik